Mihajlo Pantić
KAP PO KAP (po Karveru)
Pripovedač i književni
kritičar Mihajlo Pantić (1957).
U pričama, sa elementima metanaracije, fikcionalizuje prizore novih urbanih prostora.
Objavio niz knjiga eseja i kritika. Knjige priča: Hronika sobe (1984), Vonder u Berlinu
(1987), Pesnici, pisci i ostala menažerija (1992), Novobeogradske priče (1994), Ne mogu
da se setim jedne rečenice (1996).
![]()
Ako se ne varam, a to se meni retko dešava,
sve je počelo sa nekim bočicama. Došao je izvesni Bodiroga (nije zvonio, banuo je)
doneo ravno dvadeset dva komada i rekao: – Puni. Zvučalo je kao izričita naredba. Tih
dana nisam se osećao baš najbolje, sam sebi sam ličio na nekog ko je prošao kroz
auto-perionicu, ali bez auta, fronclav, popišan i u komadima. Okrenuo sam se na drugu
stranu i pokrio se preko glave. Ćutao sam pod jorganom i pravio se da ne dišem. Čekao
sam da ode, ne znam koliko sam čekao. Sve dok mi nije dosadilo. Onda sam postao
znatiželjan, podigao sam pokrivač za dva-tri milimetra, tek da propustim svetlost.
Bodiroga je stajao iznad mene, nepomičan, držeći u rukama kutiju sa bočicama, dvadeset
i dve, na broju. Bilo je jutro, negde oko osam i trideset, kasnio sam sa svim poslovima,
otkad sam prestao da igram fudbal budio sam se rano, ali sam ustajao kasno. Doručkujem u
krevetu. Volim hranu. Kada bih morao sve da počnem iz početka, a moraću, bio bih kuvar,
da znate. O tome razmišljam, razbuđen, po nekoliko sati, dok se ne nakanim da ustanem.
Krevet je moćna izmišljotina, tvrđava sa koje lepo vidiš okolni svet, stari Rimljani
jeđahu ležeći, naučio sam to u gimnaziji, jednom sam išao u gimnaziju, a posle, posle
sam počeo da igram fudbal. Bio sam stvarno dobar, allround igrač, igrao sam sva mesta u
timu, samo nisam bio golman, golmani na svet gledaju iz obrnute perspektive, mlataraju i
misle da se nešto može uraditi rukama, kao da se bilo šta, bilo čime, može zaista
uraditi, imaju strah od penala i pomalo su perverzni, vole da stoje pred ulaskom u pakao
(jer gol je pakao) i da sprečavaju nešto što je neminovno, i što će se kad tad
desiti, kao smrt.
Igrao sam tako godinama, rekoh li, zaista dobro... na jednoj utakmici,
bila je to moja najbolja sezona, protivnički centarhalf uklizao mi je sa strane i
jednostavno me zbrisao sa terena. Tada sam naučio da razgovaram sa Svevišnjim. Ležao
sam na travi, kao na jastucima, kraj korner zastavice, i gledao u nebo. Visoko gore, u
zenitu, lebdela je ptica, tako nepomična da pomislih kako je neko pribadačom pričvrstio
za svod. Nisam čuo huk publike. U visinama, koje nikako, osim slutnjom, nisam mogao da
dosegnem, osmehivao se Bog. Smeteni, blagi Bog, izgubljen u svom imenu, u velikom OOOOOOOO
svog imena, strastveni navijač i odani ljubitelj pravih fudbalskih utakmica. “Sve za
derby” – bila je njegova prva zapovest.
- Šalje me Kazimir – reče Bodiroga.
- Aha. Šta je poručio?
- Rekao je da napuniš.
- Čime?
- Čime god hoćeš. Mislim na tvoje tečnosti.
- Zašto?
- Sumnja na doping, kaže da smo zbog tebe izgubili prvenstvo.
- Aha. U redu. Do kada?
- Do sutra u podne. Donesi na stadion.
Okrenuo se i otišao. Jebo ih Bodiroga. Ličio mi je na jednog koji je
uvek bio dvadeset treći igrač u timu. Čekao je da se neko razboli ili povredi, pa da
uskoči u ekipu, da putuje sa nama. Kasnije se ispostavilo da je upravo on bio taj na koga
mi je ličio, samo je u međuvremenu promenio prezime (Raičević ili Vuković, ne sećam
se više), nadao se da će mu to doneti sreću. I tako, naredni dan proveo sam u sobi (i u
kupatilu) puneći ih svim svojim tečnostima: krvlju (B+), znojem, suzama, limfom,
spermom, cedio sam iz sebe poslednje kapi, i opet počinjao iz početka: krv (B+), znoj,
suze, limfa, sperma. Dvadeset dve bočice tečnosti bilo je najbolje što sam u tom
trenutku mogao da dam od sebe. Sledećeg jutra, negde oko podne, obukao sam se i oteturao
do stadiona. Bio sam već prilično iscrpljen i vukao sam se kao prebijen, što bi rekli
pisci kojima nedostaju originalna poređenja.
Ne volim da dolazim na igralište. Fudbal je najbolji kada postoji u
uspomenama, i košarka, takođe. A nekada sam bio dobar, stvarno dobar, recimo, postigao
sam jednom gol sa trideset pet metara, iz punog voleja, pet minuta pre kraja finalne kup
utakmice, već smo mislili, ceo tim je mislio, da je sve gotovo, nerešeno im je
odgovaralo jer smo u prvoj igrali 0:0, u drugoj je do toga časa bilo 1:1, nisu nam dali
da se približimo njihovom golu, faulirali su nas tokom cele utakmice i onda, rekoh li
već, tačno pet minuta pre poslednjeg sudijinog zvižduka, zatvorio sam božanski
trougao, Bog, ja i gol, lopta je nekako došla do mene, tačnije, pala je ravno sa neba,
kao poklon Svevišnjeg, sačekao sam je i opalio po njoj, iz kolena, dok je još bila u
vazduhu, negde oko dvadeset santimetara iznad zemlje. Letela je na istoj toj visini preko
trideset pet metara suprotno svim zakonima fizike i završila tačno tamo gde treba. Bilo
je još takvih poteza ali su ih sve odreda zaboravili kada sam prošle godine, u
poslednjoj, odlučujućoj utakmici promašio jedanaesterac. Tako smo izgubili prvenstvo.
Šutirao sam kao i uvek, iz kratkog zaleta, punu loptu, niko mi pre toga na zvaničnoj
utakmici nije odbranio penal, ako ćemo pravo, ni tada golman nije odbranio, lopta ga je
jednostavno pogodila, ravno u grudi, i on se od siline srušio na zemlju, ceo stadion čuo
je kako je glasno ispustio vazduh. Lopta se ponovo odbila do mene i umesto da je samo
plasiram šutnuo sam je što sam jače mogao, hteo sam da je zakucam u mrežu, a ona, ona
je pukla od siline udarca i u nepravilnoj rotaciji preletela je gol. Ostala je da leži, u
blatu. Publika je htela da me linčuje. I tada im rekoh: – Ćao ragaci, pa pa, hvala
što ste me gledali i prijatno veče. Želim vam mnogo uspeha u daljem životu.
Niko mi ništa nije odgovorio.
Prošao sam kroz raskriljene dveri stadiona, bez kucanja, kao kroz
nebeska vrata, kao nekakva luda, zveckajući bočicama, teren je bio prazan a trava sveže
polivena, na vlatima su iskrile kapi vode, i bila je apsolutna tišina tako da mi se u
jednom trenutku učinilo da čujem kako iznad tribina još uvek lebdi huk sa
prošlonedeljnog derbija. Izgubili su ga, naravno. Niko nije umeo da dâ gol. U klupskim
prostorijama, ispod zapadne tribine, pozdravio sam se sa starim ekonomom, čistio je
nečije kopačke, on je video bezbroj igračkih sudbina i prevezao ih sa jedne na drugu
stranu, iz anonimnosti u slavu, on me jedini nije ispratio kao isluženu krpu (mada bih
bio islužena krpa, pre ili kasnije, kvaka je bila u tome što sam znao da odem na vreme,
stari Kinezi kažu: prekini kada je najslađe). Pamtim njegove reči utehe, u svakom
slučaju, imam savršeno pamćenje. Mogu da se setim svake reči koju mi je bilo ko bilo
kada uputio. Pokazao mi je prstom prema Kazimirovoj odaji i rekao: – Čeka te.
Ni tu nisam pokucao, a i zašto bih, svih minulih godina ulazio sam
slobodno, kao u svoju sobu, samo ovoga puta nisam nosio loptu već kesu sa dvadeset i dve
bočice sopstvenih izlučevina. Kazimir je bio okrenut leđima, gledao je kroz prozor, na
veliki parking ispred stadiona. Okrznuo me okom iskosa, u poluokretu, i kratko rekao:
- Sedi.
Seo sam.
On je ćutao.
Ja sam se nakašljao.
I ne znam koliko bismo tako blenuli, on kroz prozor, a ja u njegova
leđa, da nije zazvonio telefon. Podigao je slušalicu na treće zvono. – Da, da –
rekao je Kazimir – u redu je, ali o tome ćemo kasnije, sada sam zauzet.
Prišao je i seo nasuprot mene.
- U krizi smo – reče bez okolišanja, direktno u pleksus. – Nema
ko da dâ gol.
- Čuo sam – rekoh. – I zato si me zvao?
- Da – izustio je, škrto, kao da štedi reči kod Poštanske
štedionice. – Šta ti je to u ruci?
- Bočice, zar nisi rekao da ih napunim. Iscedio sam sve iz sebe.
- Koliko bočica!?
- Dvadeset i dve. Tačno onoliko koliko sam ih dobio.
Nasmejao se, i prvi put me podsetio na onog starog Kazimira,
razgaljenog, kao posle pobede.
- Taj Bodiroga je čisti, raritetni idiot. Dao sam mu dvadeset i dve
bočice, za prvi i za rezervni tim, i rekao mu da ih podeli igračima, neka iscede sve iz
sebe, do poslednje kapi, a da najpre ode kod tebe. Shvatio je doslovno.
- I ja sam shvatio doslovno – rekoh.
- Treba nam mokraća za testove. Raspitao sam se u Savezu, tvoja
licenca važi još dve godine, ne treba je obnavljati, jedino nedostaje redovni medicinski
pregled. Ulaziš u trening, i za petnaest dana najavljujemo tvoj veliki povratak. Biće
sve u savršenom redu, siguran sam.
- Čoveče – rekoh Kazimiru – ja sam bivši igrač. Dao sam svu
krv.
- Ne želim da se raspravljam. Ti si bio ovaj klub. I još si uvek.
Imaš samo trideset tri godine.
- Pola života. Budući starac.
- Dečak u najboljim godinama. Nisi zaboravio da šutiraš?
- To se ne zaboravlja.
- Malo si zarđao, ali ne brini, bićeš kao nov.
- Ne znam, nisam siguran da to treba činiti. U stvari, ne znam da li
mi se više igra, zaista ne znam.
- Čim je prvi put šutneš, znaćeš da ta želja ne prolazi. Mene će
zakopati sa loptom. Razgovarao sam sa Trenerom, on jedva čeka da se ti vratiš. I oseća
se pomalo krivim.
- Nema veze, to je fudbal.
- Tako sam mu i ja rekao, na kraju sve zavisi od jednog udarca. A sve
što je pripremilo taj udarac, sve se zaboravlja. Gol je savršena iluzija. Svi trčimo da
bi šutnuli tačno u pravi čas. Možeš početi danas poslepodne, rekao sam starom da ti
pripremi opremu. U redu?
Ćutao sam.
- Da naručim neko piće?
- Ne moraš. U svakom slučaju, hvala ti na pozivu, i što si me se
setio onda kada sam ti bio potreban.
Ustao sam i, gotov da pođem, odložio kesu sa bočicama na sto. U
njima su bile sve moje tečnosti.
- Nemoj tako, mi smo stari drugovi – reče Kazimir, gorko, kao da
svako jutro pije kinin – ti si uvek dobrodošao, ovo je tvoj drugi dom. Možda nismo
bili fer, ne kažem, ali gubitak prvenstva je za sve nas bio šok. Sada je to prošlost.
Idemo dalje. Potreban si nam.
- Kazimire?
- Molim?
- Da li si ikada igrao fudbal?
- Ne, zašto pitaš?
- Onako, hteo sam da znam.
Krenuo sam prema vratima, bez reči, praćen njegovim ćutanjem. Onda
sam se okrenuo, hteo sam još nešto da kažem, ali nikako nisam mogao da se setim šta bi
to moglo biti.
|
SUBSCRIPTIONS - PRETPLATA |
ADVERTISING - OGLASI |