Slobodan Prosperov Novak upravo radi na
“Povjesti hrvatske književnosti”, u šest svezaka, koja će imati 4000 stranica.
Novak kaže: “Izdavač tog dela je privatni nakladnik iz Zagreba “Antibarbarus”, a
urednik Albert Goldštajn. Prvi svezak se pojavio na kraju 1996. i posvećen je
srednjovekovnoj književnosti od doseljenja pa do Krbavske bitke iz 1493. U taj svezak
nisu uključeni pisci na latinskom jeziku iz XV veka, jer su oni tretirani u drugom svesku
koji obrađuje razdoblja humanizma, renesanse i manirizma i omeđen je pojavom Kašićeve
“Ilirske gramatike” iz 1604. Taj svezak je štampan prošle jeseni. Državna komisija
za knjigu odbila je da finansira taj projekat, što je izazvalo dosta bure i polemika.
Treći svezak je već kod izdavača i bit će štampan čim to finansijski bude moguće. U
tom delu je obrađena književnost baroknog razdoblja do pojave knjige “Razgovor ugodni
naroda slovinskoga”, 1756. Četvrti tom od jakobinaca iz XVIII veka do smrti Augusta
Šenoe 1881. na piščevom je stolu i za koji mesec će biti predat izdavaču. Poslednja
dva sveska biće završena do kraja 1999.U istoriji hrvatske književnosti, pa i u vašoj “Povjesti”, ima pisaca koji su pisali na drugim jezicima?
- Nadam se da će prije 2001. izići i prvi svezak u srpskom ćiriličnom izdanju, što bi bilo dobro, jer biste tako ne samo na riječima nego i na djelu pomogli srpskoj manjini u Hrvatskoj da i na svom pismu može pročitati jednu opsežniju i svakako ne baš zastarjelu povijest književnosti svoje domovine. U mojoj povijesti prikazan je rad ne samo hrvatskih pisaca, nego i onih koji su pisali na italijanskom, na mađarskom, njemačkom, pa, naravno, i na srpskom jeziku.
Kakve su reakcije u Hrvatskoj?
- Objavljene kritike bile su posvema pozitivne, manje-više laudacije. Kontrolirani i državni mediji nisu o ovom projektu rado izvještavali, osim kada su doista morali. Kažu da ta zavjera šutnje nije zbog predmeta moje knjige nego zbog mene, jer sam, kažu, dosta jezičav i jer sam i kao predsjednik Hrvatskog PEN Centra, a i inače, kritizirao kulturnu politiku vlasti, pa ponekad, kako se to veli alpinističkom terminologijom, i sam vrh. To je valjda i prouzročilo što je moja “Povijest” nekim dragim suvremenicima kost u grlu, pa i loša riječ na javnom mjestu o njoj može nekom priskrbiti čak i bolju službicu. Moram kazati da su me upravo s vrha nazivali dosad svakojakim imenima; ne jednom “neznatnikom”, a više puta “smutljivcem”, izmišljali su niz kontaktnih sinonima, pa sam bio i politički daltonist, mutikaša, mutivoda, upravitelj penovog putujućeg cirkusa, blatitelj domovine, izdajica, rušitelj njezinog ustavnog poretka, pljuvao sam u koljevku i što sve nisam radio, a onaj smiješni Vladimir Šeks – inače u Srbiji odavno glasovit – čak me nazvao unutrašnjim glupanom, jer sam njega, potpredsjednika Hrvatskog državnog sabora, usudio se jednom nazvati “rashodovanim jastrebom s izgledom strašila za ptice”.
Da li to što “Povjest hrvatske književnosti” pišete i branite daleko od domovine u Vašingtonu olakšava, ili otežava vaš položaj?
- Supruga zarađuje, a ja radim, mislim pišem. Privremeno smo ovdje. Dok svaka novinarska šuša i televizijski početnik budu zbog bolje službe mogli po meni pljuckati, radije ću u trapističkoj izolaciji pisati povijest hrvatske književnosti. Žao mi je što ne radim u sjeni dalmatinskih borova, ali za sada mi je dosta što to radim u sjeni Pentagona, blizu Bijele kuće. Nije me nitko tjerao da odem iz domovine, a i da jest, ja se ne bih dao otjerati.
Ponekad je i bolje malo se odmaći i posmatrati stvari sa distance...
- Odlučio sam se udaljiti na neko vrijeme i ne dolaziti u napast da me svako malo gurnu u neki od domovinskih vještičijih lonaca. U tomu sam, doduše, samo djelomično uspio, jer niti s ove daljine nisam uspijevao izbjeći bure. A bilo ih je mnogo, čak ništa manje nego kad sam živio u Zagrebu i dok sam koncem 1991. bio vladin opunomoćenik u opkoljenom Dubrovniku, ili kad sam početkom 1992. davao ostavku u Ministarstvu prosvjete i kulture, gdje sam kao pomoćnik ministra vodio oblast kulture, ili dok su me i s lijeva i desna napadali kad sam organizirao Svjetski kongres PEN-a u Dubrovniku u proleće 1993, ili kad sam s Vladom Gotovcem pokretao ujesen te iste godine kritički i nezavisni dvotjednik “Vijenac”, kad sam bio u središtu skandala zbog jednog svog govora u Minhenu u Filharmoniji, gdje su me optužili za svašta i još sve to namontirali u glavnom televizijskom dnevniku.
Niste bili mirni ni u vreme donošenja Praške rezolucije Svetskog PEN-a o kontaktima pisaca na tlu bivše Jugoslavije...
-...Zbog insistiranja na zaštiti srpske manjine u Hrvatskoj, ali i svih drugih manjina na tlu država što su nastale nakon raspada bivše Jugoslavije. Sada sam malo podalje. Tek tu i tamo uzbudi se javnost u vezi s nekim mojim potezom. Na primer kad smo nakon dvogodišnjih natezanja izbacili Vladimira Šeksa iz hrvatskog i svjetskog PEN-a, ili kad smo na izborima u PEN-u 1996. hametice porazili takozvano čvrsto jezgro HDZ-a. Zatim kad su me lažno optužili da sam “našeg legalno i demokratski izabranog predsjednika” u Splitu usporedio s carem Dioklecijanom i da sam pri tom još rekao da su obojica krvnici. Naravno, javnost je donekle uzbuđivala i činjenica da upravo ja, kao ozloglašeni navodni mason i sljedbenik svoga strica Grge Novaka – koji je bio mason – dakle da ja, jugonostalgičar s potvrdom s najvišeg mjesta, još pišem golemu povijest književnosti, i to hrvatske. Da bar pišem povijest finske, ili etrurske, ili turske književnosti, to bi još gospoda prihvatila, ali hrvatske, i to veliku, ogromnu, čak u šest debelih svezaka. A kad je izgledalo da će se sve smiriti i da će pisac povijesti hrvatske književnosti barem na kratko biti pomilovan, onda je izbio posljedni skandal koji kao i ovi prije nije ostao bez inozemnih reperkusija, ali se taj nije ticao nekih općih stvari. Ovaj put nisam bio lakmus za neke eksperimente s demokracijom, niti služio za vježbanje mišića onima s desna i lijeva, nego sam ovom prilikom dobio otkaz s mjesta redovnog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Kako je sproveden postupak?
- Moj bivši dekan je naglo odlučio da isporuči moju glavu na višu adresu, a to mu nije bilo teško, jer ja sam ne jednom objavio tekstove vrlo kritičke i žučljive o aktualnom rektoru, a mogle su mi se, naravno, pripisati i druge nepodopštine. Neke sam već zaboravio, ali ljudi kod nas imaju dugo pamćenje. I tako dobih otkaz baš na dan kad mi je izašao drugi svezak “Povijesti”, a treći bio predat u tisak, i dobih otkaz od dekana koji inače u jednoj knjizi objavljenoj pod njegovim imenom piše da su Hrvati na Krbavskom polju doživjeli “poraz nad Turcima”. Dobih otkaz od dekana kojemu je i poraz i pobjeda jedno te isto, a nad i od također! Tješim se što sam dobio nogu od tako pismenog čovjeka, u stvari usmenog, jer on predaje usmenu književnost.
U Hrvatskoj, a i u drugim književnostima, već su se dobijali otkazi kod tako osetljivih poslova...
- Dapače, to se već tri puta dogodilo u Hrvatskoj do moga slučaja. U našem stoljeću koje tako dugo, predugo traje, pisac prve znanstvene povijesti hrvatske književnosti Branko Vodnik, dobio je nogu 1925, i to kad je Stjepan Radić postao ministar kulture u Aleksandrovoj Jugoslaviji. Radić, kako nije mogao raditi red po Srbiji, odmah je otpustio 12 sumnjivih hrvatskih profesora. Među njima i Vodnika, koji je u jeku polemika uskoro pod stresom i umro. Bilo mu je 46 godina. Koliko i meni danas! Gorku je sudbinu doživio i Mihovil Kombol koji je, inače, bio Krležin prijatelj, pa je dakle, kako bi drug Tito rekao, bio napredan čovjek, ali bio i profesor i još je napisao “Povjest hrvatske književnosti”. Partizani su ga poslali u penziju čim su 1945. došli u Zagreb praviti red. Nije Kombola spasilo niti to što je tada Vladimir Nazor bio predsjednik hrvatskog Sabora, a niti što mu je Krleža bio prijatelj, kao što ni mene nije jučer spasilo što je predsjednik hrvatskog Sabora ovom prilikom književnik Vlatko Pavletić i što imam također dosta uglednih prijatelja. Doduše, nije mi poznato da su se u slučajevima koje spomenuh javno skupljali potpisi podrške u korist otpuštenog. Ja sam to doživio. Doživio sam da me se sokratiziralo i na to sam vrlo ponosan, ali sam zbog toga još više tužan. Inače sam ponosan na moje studente koji su se u toj stvari htjeli angažirati. Potpisao se na peticiji i američki slavist, nobelovac Česlav Miloš, ali uzalud.
Koje su nepolitičke primedbe koje se upućuju vašoj “Povjesti”?
- Prišivaju joj oznaku da je ležerna, da je pisana stilskim postupcima koji nisu uvijek uobičajeni u takvim knjigama. Naravno da nisu u onima koje nitko ne čita. O tomu da bi o prošlosti trebalo pisati drugačije nego ležerno, u to, nažalost, u Hrvatskoj još uvijek vjeruje prevelik broj ljudi. Čak slijepo u to vjeruju. Doduše, ti koji vjeruju u to uopće ne čitaju, ali svejedno vjeruju da te velike knjige moraju biti teške i nerazumljive. Oni takove knjige jedino vole kad su ispražnjene od svogavlasnika i autorova potpisa i kad im manjka osobnost. Jer tada se zna da se književnosti ništa neće nova i presudnoga dogoditi. A njima je to najvažnije. Njima je važno da se ništa ne ustalasa. Ne znam kako bi se povijest književnosti drugačije čitatelju i mogla ponuditi, nego kao ispričana priča ili, bolje rečeno, domišljena priča jednog jedinstvenog i u svakom trenutku prepoznatljivog kazivača. Naime, povijest su uvijek neka facta koja pisac pokušava pretvoriti u dicta, dakle u povijest. Povijest je za mene domišljanje nekog krajolika, u mom slučaju krajolika mojih dubrovačkih i hrvatskih djetinjstava. Naravno, ova moja knjiga nije jednom za vječnost ispisana istina. Zagovornik sam stavljanja svojih svijeća na oltar. Nisam za ono što u Zagrebu kažu, za “fige v džepu”. Nisam za kalkulacije s budućnošću, jer su one uvijek samo kalkulacije sa sutrašnjim naplatama.
Kad nešto nazovete “Povjest”, onda to vuče ka tome da je “za sva vremena”, te se, po toj logici, stvari ne mogu olako prikazivati?
- U mojoj “Povjesti hrvatske književnosti”, postojanje jednog naroda se ne prikazuje kao stoljetna tragedija, kao prenošenje, ne daj Bože, nekih nesretnih kosti ili kao niz uskrsnuća, i to uvijek kad se kojemu moćniku svidi da mu narod uskrsne. Ovo su knjige koje ne vjeruju onima koji govore da smo sanjali 13 stoljeća, i da smo sada san ostvarili u svojoj državi.
Da li su u vašoj “Povjesti” isti oni autori čijim su delima i biografijama ispunjavane i stranice prethodnih istorija hrvatske ili, u određenom razdoblju, i jugoslovenske književnosti?
- Moja se “Povjest” bavi ljudima kojima, za razliku od moje generacije, nitko nije rekao onu glasovitu rečenicu “Imamo Hrvatsku”. Taj programatski uzvik prvi sam put čuo od hrvatskog predsjednika 1990. i čudio sam se kako to da on, koji s ponosom tvrdi da su Hrvati jedan jako stari, u stvari najstariji narod Europe – dakle čudilo me kako baš on može izgovarati jedan takav nonsens. Kad netko koji navodno vjeruje u vječnu Hrvatsku misli da bi baš ova “njegova” trebalo biti i jedina, pa još k tome i prva, onda je to dovoljan razlog da se čovjek zabrine. Uostalom, već je pisac hrvatske himne 1835. to znao, pa zato i napisao “ja domovinu imam, tek u srcu je nosim”! Meni nije trebalo da mi Slovenci kažu da je Slovenija njihova dežela, pa da ja shvatim da je meni to Hrvatska. Uostalom, Hrvatska je bila i jedina domovina mojoj pokojnoj majci, Beograđanki koja je moga oca upoznala još kasnih četrdesetih kada je ljetovala u Dubrovniku.
Gospodine Novak, u ovom razgovoru očigledno prelazimo na političku zbilju. Kada ste vi počeli da se bavite politikom?
- Ja sam se, kako se to veli, javnim životom ili onim što se sramežljivo zove politikom počeo baviti doista tek nakon 1987, tek kad je Slobodan Milošević uzeo vlast u Beogradu, pa u Srbiji. A da se spremaju da u balkanskoj krčmi definitivno ugase svjetlo bilo mi je definitivno jasno kad sam početkom 1988. pročitao u NIN-u kako akademik Miroslav Pantić govori da je Dubrovnik, u stvari, i hrvatski i srpski. Ne znam kako je on to sve zamislio, ali sam shvatio da on tvrdi da je Ragusa po danu valjda hrvatska, a noću valjda srpska, a kako sam znao i “da je Srbija tajna” i da tamo, kako ona pjesnikinja veli, “ne zna dan šta noć kuva”, tako sam se ja ozbiljno zabrinuo.
Zabrinuli ste se, ali i ozbiljno razljutili...
- Toliko sam se razljutio da sam u tadašnjem “Danasu” odgovorio uglednom akademiku i svakako velikom stručnjaku za stariju književnost Dubrovnika. Shvatio sam da to što on govori više uopće ne može biti predmet stručne polemike i da moja generacija koja je neshvaćenje “hrvatskog proljeća” u susjednim republikama doživjela kao izdaju europskih ideja o slobodi, da moja generacija koja uživa i određene prednosti nacionalne samostalnosti po Ustavu iz 1974, i to posebno u pogledu definicije o hrvatskom jeziku, a time i književnosti, dakle da moja generacija sve te srpske akademike i pobješnjele političare uopće ne razumije. I rekao sam mu da mi ne pada napamet da se s njime naganjam, pa da onda uzajamno tražimo citate po starim knjigama i utvrđujemo koliko je koji Dubrovčanin u XVI stoljeću puta upotrebio hrvatsko, a koliko puta srpsko ime, te da citiram zajedno s njim Crnogorca Petra I Petrovića koji kaže Dubrovčanima da su cvijet srpskoga plemena i da onda pustim toj rečenici da mi onda određuje sadašnjost, pa čak i budućnost. E, moji dragi akademici, pomislih i rekoh, vi sada taj vaš problem više ne možete riješiti u knjigama, to vi možete riješiti jedino tenkovima, to vam možda ministar obrane mora riješiti. I tako sam predvidio budućnost...
Stvari se sada menjaju. Pre nekoliko dana, posle šest godina, grupa ljudi je prvi put prešla s jedne na drugu stranu preko Debelog brijega!
- Dubrovnik se oporavlja od ratnih rana, Konavljani počinju obnovu spaljenih kuća, knjige u franjevačkoj biblioteci još su uvijek u podrumu, Hercegovci su uveli dosta svoga kapitala u dubrovačke banke, a ja pišem “Povjest hrvatske književnosti” u tuđini. Akademik Pantić, koji zna sve o dubrovačkom arhivu i bibliotekama, teško da ima odvažnosti da dođe u Dubrovnik. A lijepo sam mu rekao 1988: “Pustite nas na miru da volimo i da imenujemo svoju baštinu, pustite nas da to i vama pustimo”.
Da li je to pitanje sad skinuto s dnevnog reda?
- Akademik Miroslav Pantić nedavno je ponovno govorio o ovim temama. Pitali su ga u “Vremenu” za komentar povodom epistola Mandićevih i Lasićevih, onih zanimljivih pisama objavljenih u “Vijencu”, a koja su tretirala problem odnosa hrvatske i srpske književnosti. Ponovo je akademik tvrdio da kad se govori o Dubrovniku između hrvatstva i srpstva treba da stoji veznik “i”. Kako ponovo griješi taj profesor! On nikako da shvati da nije moguće da ja ili on napišemo knjigu “Dubrovnik i Hrvatska”, ali je moguće da se napiše knjiga s naslovom “Dubrovnik i Srbija”. Knjiga “Dubrovnik i Hrvatska” bila bi besmislena. Ta dva pojma formiraju metonimiju. Tu je dio cjelina, a cjelina dio i to je sva tajna toga nesporazuma.
Sadašnja i buduća Hrvatska mora da reši zaostale probleme posle ovog rata. Trenutno je važna Prevlaka.
- To što je nedavno produljen mandat vojnih promatrača na južnoj hrvatskoj granici prema Jugoslaviji, u području nekadašnje Dubrovačke republike, i što je o tomu izdata maglovita rezolucija Vijeća sigurnosti stvar je sramotna po sve one koji su u to na bilo koji način umješani. To što netko iz Jugoslavije još uvijek ima potraživanja prema teritoriju Hrvatske sramota je srbijanskog i crnogorskog naroda i dok to u Jugoslaviji nije jasno, neće biti moguće niti da razumni ljudi u Hrvatskoj tu istu poruku ponove i “svojim” krivcima, jer su i oni djelomično za takvu situaciju krivi. Rukovođeni nebuloznim idejama o zamjeni djelova hrvatskog teritorija za teritorij Bosne i Hercegovine, hrvatski je predsjednik pristao, kratkovido i hazarderski, da 1992. u Ženevi potpiše s Dobricom Ćosićem sramni pakt o privremenosti granica na jugu Hrvatske. Takovi dokumenti ne mogu imati više nikakovu valjanost, oni su bili bestidni i u trenutku kad su potpisani, a i danas, i njihovi akteri zbog svojih potpisa moraju odgovarati. Ćosić i Tuđman imali su tada različite ciljeve, ali je potpis bio za obojicu i za narode koje su predstavljali sraman. Jedan je potpisujući izjavu o tomu kako će se pitanja Dubrovnika i Crne Gore riješiti naknadno mislio na zamjenu teritorija s Bosnom i Hercegovinom, a drugi je mislio kako time, uvlačeći Dubrovnik u neki neriješeni sigurnosni status, radi stvar koja je uostalom upisana kao program i u Memorandum srpskih akademika. Obojica su u tom trenutku bili jadni mali Titovi učenici, neobrazovani i otužni ostaci jedne balkanske kokošarske škole. Onaj koji bi jedan Gundulićev stih htio mijenjati za kilometar hercegovačkog krša najbolje da se ne bavi politikom, a onaj koji bi zveckao oružjem oko Dubrovnika ima samo jedno mjesto, a ono je u Hagu iza onih stakala.
O Prevlaci je skoro govorio i predsednik Tuđman u pozitivnom kontekstu. I hrvatski ambasador u Ujedinjenim nacijama je izjavio da je rezolucija Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija u vezi sa vojnim posmatračima na Prevlaci – odlična?
- Nažalost, u Hrvatskoj se taj granični problem spominje tek uzgred. Hrvatski ambasador u Ujedinjenim nacijama je komentirao kako je najnovija rezolucija Vijeća sigurnosti odlična, jer je iz nove rezolucije izostavljena formulacija da je taj granični problem prijetnja međunarodnom miru. Sada je on valjda tek prijetnja narodnom miru. Ali sreća gospodina ambasadora prolazi iz toga što on ili ima slabu memoriju ili ga prisiljavaju da se pravi zaboravljenim. Naime, ono što taj diplomat zaboravlja spomenuti jest da se u toj rezoluciji i dalje spominje onaj opskurni sporazum što su ga predsjednici Tuđman i Ćosić sklopili u Ženevi 30.9.1992. Tim dokumentom, a onda i jednim ranijim sramnim potpisom na američkom brodu Invincible, što ga je s nekim meni danas nepoznatim srpskim generalom zamrčio po papiru Gojko Šušak, hrvatski ministar odbrane, tim dakle potpisima je omogućena nepodnošljiva situacija u koju se i dalje uvlači Dubrovnik, i to zajedno sa svojom prošlošću i budućnošću.
U Srbiji je mnogo toga u vezi sa Dubrovnikom i dalje zamagljeno, počev od bombardovanja, za koje mnogi još veruju da je izmišljeno i iskonstruisano, pa do toga da još nije otvoreno zauzet nekakav određeni stav prema dubrovačkoj budućnosti.
- Mislim da je sramotno od srpske javnosti što uopće dopušta da pitanje Dubrovnika ostaje otvoreno, što dopušta da jedan grad slobode bude nečiji makar i papirnati zarobljenik. Na ovaj razgovor pristao sam rado, ali samo zato da mogu reći da smatram da bi srpski intelektualci u toj stvari trebali biti svjesni da su šuteći o tom nazovi dubrovačkom pitanju još jednom u klopci Miloševićeve agresivne politike. Danas kad su u Hrvatskoj već započeli posttuđmanizam i postautoritarne tranzicije, a kada iz Beograda Milošević više ne može zveckati oružjem, vrijeme je da se problem odnosa Hrvatske i Jugoslavije postavi na temelje koji posvema odgovaraju moderno shvaćenoj sigurnosti. Dubrovnik sa svojih zidina nije ispaljivao granate ni na koga. U povijesti, te su zidine bile maska straha za sve koji su im prilazili, ali i za one koji su bili unutar njih. Danas je ta maska spomenik i treba da bude samo to, a oni koji zveckaju u blizini tih zidina oružjem i nekim potpisima s kojih je davno ishlapjela tinta trebaju biti ismijani i što je moguće prije zaboravljeni. U toj stvari trebalo bi, dakle, što prije čuti glas srpskih intelektualaca koji, nadam se, ovaj put neće podržavati iredentističku politiku difamiranog vođe. Zar nije dovoljno što su topovi već jednom rušili Dubrovnik? Zar netko još jednom želi ponoviti isto?
O tome je, ako se ne varam, bilo reči i na Kongresu PEN-a u Pragu, u jesen 1994, kada su srpski i hrvatski pisci i potpisali zajednički dokument?
- Mi smo tada donijeli takozvanu Prašku rezoluciju o kulturnoj suradnji svih književnika i intelektualaca na tlu koje je nekada bilo Jugoslavija, ali smo kao preduvjete toj suradnji naglasili međusobno priznavanje granica i susljedno tomu poštovanje novoformiranih manjina. Ta rezolucija u Srbiji je, kao što je poznato, prešućivana, iako je ona u Hrvatskoj često spominjana i u pozitivnom, a i u negativnom smislu. Bila je primljena na nož od retrogradnih političara i njihovih književnika, od onih koji su oduvijek bili spremni na sva moguća medijska nasilja. Pojedince iz elitnih formacija takove politike mi smo isključili iz Hrvatskog PEN-a i to naročito one koji se cinično koriste demokratskom praksom i to do točke na kojoj zadobiju vlast, a onda uz pomoć populizma i strogo kontroliranih medija te iste stečevine niječu svima drugima. Jer ukoliko im rezultati izbora ne bi odgovarali, oni bi ih i tako zanijekali. Sloboda je za te ljude stvar opisna i oni se slobode boje. O njoj bi pjevali, ali ne bi da se govori o principima individualne odgovornosti. Za njih je sloboda bauk.
Gospodine Novak, šta dalje? Dubrovnik, Hvar, Vašington? Nameravate li da se vraćate, ili ste se ovde navikli i pomirili sa pisanjem i uopšte življenjem povesti u tuđini?
- Prije dolaska u Vašington, o Sjedinjenim Državama sam znao vrlo malo. Tek jednom bio sam ovdje prije rata. Tada sam govorio na Kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu o književnosti Hrvata u Vojvodini, a na Jelskom univerzitetu, vraćajući se sa Zapadne obale prema Evropi, još i o ženama u starijoj hrvatskoj književnosti. I to je bila sva moja Amerika. U Južnoj Americi sam bio prije ovoga dolaska još na jednom Kongresu PEN-a u Rio de Žaneiru – u vrijeme kada su srbijanski PEN zastupali pokojni Slobodan Selenić i gospodin Jovan Hristić. Njih je tada onamo poslao Dobrica Ćosić da ostave dobar dojam. Nisu imali na koga! Čak niti to što su svima pokazivali naslovnicu “Politike” na kojoj se naivni nobelovac Eli Vizel ljubio sa Ćosićem. A ja sam kao naš čovjek iz Rija uzeo zadaću da pokušam isposlovati Kongres PEN-a u Dubrovniku. Dobio sam Kongres, ali kad sam se vratio, odmah mi je napakirana velika afera s takozvanim vješticama iz Rija. To je u vezi sa skandaloznim tekstom što ga je za “Globus” tada navodno napisao Slaven Letica i u kojemu su bili objavljeni dosijei niza hrvatskih književnica i novinarki. Kakve bi veze ti dosijei mogli imati sa mnom doznao sam tek kasnije, kad sam shvatio da je napadnutim damama svakako korisnije da kažu da ih u njihovoj nevolji nije branio niti predsjednik hrvatskog PEN-a, već da je još i tvorno pomogao da ih se pred javnošću oblati. Istina je bila sasvim drugačija. Ja sam, vrativši se, u Hrvatskoj samo pokušao reći da se nažalost u publikaciji međunarodnog komiteta nalaze slučajevi hrvatskih književnica, a da bi se na tim popisima trebala nalaziti imena onih domaćih agresivaca koji su krivi za medijske neslobode. Nabrojao sam tadašnje političare, a spomenute gospođe naveo kao primjere koji se na takvim listama ne bi trebalo nalaziti. Repovi te afere za mnom se vuku još i danas.
Bilo je to mnogima vrlo zgodno; kao našli smo i njemu crnu točku, i još u vezi sa ženskim pitanjem. Zbog takvih neistina i podmetanja prije dvije godine na Bečkom sveučilištu bila je otklonjena moja gostujuća profesura, i to s optužbom da sam ustaša i, što je još gore – ženomrzac. Za ono prvo mislio sam da ne treba iznositi protudokaze, a od drugoga se pred Erinijama nije mogao odbraniti ni Orfej. Doduše, kažu da su njega razdrpale jer je volio lijepe mladiće, što sa mnom, koliko mi je poznato, nije slučaj.
Šta se tačno dogodilo u Dubrovniku? - Tada kad smo 1993. organizirali Svjetski kongres PEN-a u Dubrovniku, mi smo pozvali i kolege iz srpskog PEN-a. Nije nas na takvo što trebao nitko nagovarati. Pozvali smo i kolege iz Crne Gore i kolege iz Srbije. Htjeli smo im oprostiti nerazumijevanje što su ga pokazivali za pitanje Dubrovnika, pa čak i to što su Dubrovnik usporedili s Monte Kasinom, kojega su Amerikanci srušili navodno s pravom, jer su u njemu bili fašisti. Akademik Dejan Medaković tako je, naime, objašnjavao pitanje bombardiranja Dubrovnika, a takva nam je pisma uputio jednom pokojni Selenić i jednom Palavestra. Vele ondje gdje su fašisti, pa bio to i Dubrovnik, tu treba brzo djelovati. Rušiti da ovi ne bi srušili čitav svijet! Čak i takove gluposti i laži mi smo im 1993. bili spremni oprostiti. I stigao je odgovor profesora Palavestre na naš ljubazni poziv da oni ne bi u Dubrovnik, jer da je to i tako samo literarni kongres. Tako je, eto, koncem 1992. odgovorio onaj koji bi, da smo ga zvali na politički kongres, odmah dojurio u Dubrovnik. Ali mi nikoga nismo zvali da govori o politici, nego da dođe u napadnuti grad i rušeni grad i da govori o književnosti i odgovornosti pisaca pred zlom. Mi smo u povodu kongresa tiskali preko pedeset knjiga, pa su gospoda mogla barem doći da ponesu kući te knjige. Ovako im ih, naravno, nismo niti poslali.
Od toga vremena naši odnosi na srpskim PEN-om su zaleđeni i bit će zaleđeni sve dok se ne uvjerimo da se i sa strane srpskog PEN-a žele do kraja poštovati načela rezolucije što je 1994. potpisana u Pragu. Do sada se u takvo što nismo imali prilike uvjeriti. Kad je u proljeće hrvatska vojska ulazila u zapadnu Slavoniju u vrijeme operacije “Bljesak”, gospodin Palavestra nije se obratio nama u Zagreb da nas pita što smo u okviru našeg programa i naših djelatnosti poduzeli, nego je pisao ljigavo pismo u London. Iz Londona su nam, naravno, vratili njegovo pismo, čudeći se što taj čovjek ne zna što smo se dogovorili u Pragu koji mjesec ranije. I tako gospodu u srpskom PEN-u na tim temama doista treba da je stid. Ali to je prepušteno njihovoj savjesti. Dubrovnik ima vremena čekati na njihovu ispriku. A do tada sveti Vlaho neće imati ispruženi dlan. Imat će ga stisnutoga u pest.