Živojin Pavlović
PROZOR
![]()
Niz padinu, do reke, kovrčali su se vinogradi.
- Budi ovde kao u svojoj kući. Sedi, uživaj. Dogod ne nađeš stan u
gradu. - Prijatelj ga potapša po ramenu i pruži ključ od ulaznih vrata. - Šta kažeš,
kakav mir! A vazduh - mleko!
On udahnu punim plućima.
Pod drvećem ležalo je opalo lišće. Sa golih grana, crnih od jesenje
vlage, caklile su se jabuke.
- Ne stižem da ih oberem - uzdahnu prijatelj. - Nemam vremena.
Propadaju. - Slegnu ramenima. Pogled mu je bio tužan, gotovo bolan. Ali kratak osmeh
rumenih usana imao je u sebi nečeg razmetljivog. Raširi ruke, kao da bi da zagrli
zgradu, stabla, travnatu padinu pod voćkama. - A ti, ako si voljan, pokupi voće, pa u
kacu, eno je u podrumu. Kad prevri, ispeći ćemo kalvados.
Prope se na prste, ubra dve jabuke. Jednu zagrize, drugu pruži
prijatelju.
- Do pijace imaš dva kilometra - reče. - Ali, prodavnica je dole,
kraj druma; u njoj ćeš naći sve što ti je potrebno.
Batrgajući nogama, dođe do automobila.
- Bićeš sam. U ovo doba retko ko ide na vikend. Jedino doktorka ispod
nas. Nije mlada, ali je luda sto gradi, videćeš. - Ponovo se osmehnu. U sitnim očima,
pritešnjenim kapcima bez trepavica, svetlucnu vragolasta iskra. - Da nije one moje, ne
bih se dvoumio.
Sede u kola, uvuče stomak pod volan. Upali motor, dade gas. Uz
grmljavinu izađe na put.
- Zatvori kapiju! - doviknu, mahnuvši debeljuškastom šakom.
U kući, među zidovima prekrivenim borovom lamperijom, zapahnuše ga
tuđi mirisi. Strmim stepenicama pope se u potkrovlje. Vrata su na obe sobe bila otvorena.
On odabra manju, pod kosim zidom. Putna torba ostala je u kuhinji. Bio je umoran: bežeći
iz zavičaja, četiri noći nije spavao. Stade pred prozor; zagleda se niz padinu, obraslu
mrkom šumom. Olovni oblaci zastirali su obzorje. Boje srebra, reka je bila nepokretna -
kao poleđena.
Pod sumornim nebom kružilo je jato vrana.
Ruke, teških kostiju i upredenih mišica, visile su mu niz bedra poput
polomljenih maslinovih grana. Odluči da se ne vraća u prizemlje, po stvari. Smače
jaknu, izu se; sede na ivicu kreveta. Jedno vreme je mirovao, prstiju umršenih u ravnu i
gustu kosu. Onda se prevali na leđa i zaspa, sa zamirućom slikom u oku. Slikom rodnog
kraja, stenovitog, oštrih ivica, i sa mirisom na more.
Trže ga lavež. Otvori oči. Uplašen, zadrhta, daha sustalog zbog
bola pod grudima - nije znao gde je. Smrkavalo se. Rumeni zrak je padao na zid - zagleda
se u čvor na lamperiji. Zapljusnut samoćom, oklevao je da ustane. Pitao se šta će tu,
među pitomim bregovima, kraj nepoznate reke.
Čitav život proveo je na kamenu.
Kevtanje, promuklo i duboko, oglasi se pod prozorom. Bio je to negovan
pas - prepoznao ga je po lavežu.
Lavež je odzvanjao tupo; nije bio zvonak kakav je glas seoskog psa
što vek provodi u dvorištu. Ili psa skitnice. U tim lenjim i maznim salvama nije bilo ni
dostojanstva ni ostrvljenosti. Već ulagivanja kućnog ljubimca svome vlasniku.
Ogrte jaknu, slete niz stepenice i izađe napolje.
Oseti hladnoću.
Nebo je sad bilo bistro. Kroz klobuke ljubičastih oblaka smešio se
plavi beskraj, osenčen sutonom.
Pod nogama ugleda kaćun. Nežni, krhki jesenji cvet, njemu nepoznat,
imao je istu boju kao i oblaci.
Saže se, ubra stručak.
Tad oseti pasju njušku između nogu. Uspravljajući se, pomilova ga.
Pas skoči, osloni se prednjim šapama o njegove grudi i liznu ga po obrazu.
- Floki, dolazi ovamo! - začu ženski glas iz susednog dvorišta.
Nije je odmah video. Pratio je lagani trk dobermana i svetlucanje
kratke, iščetkane dlake dok se životinja, mašući repnim patrljkom, provlačila kroz
živicu.
Tek tad nazre rasplinut obris žene - visok i mršav. Njeno telo,
slično utvari, propinjalo se uz špalir vinove loze. Ogoljena, vinjaga se uvijala oko
kočeva kao zmija. Lišće je odavno opalo. On priđe uz ogradu i vide je kako voćarskim
makazama odseca grozdove sparušenog drenka.
- Sad je najslađe - začu prigušen, malo napukao ženski glas:
obraćala mu se kao da se od vajkada znaju.
Bila je okrenuta leđima - upita se kad ga je spazila. Imala je
koščata ramena i dug, izvijen vrat. Nad njim oštru kosu boje slame. Ispod uzanog
struka, niz bokove, do jakih listova, spuštala se platnena suknja s razrezom. Na nogama,
tamnim kao orahovina, nosila je bele sokne i patike iste boje.
U somotskoj polutami, njen izgled bio je varljiv. Čas je žilavim
rukama i glomaznim šakama podsećala na sredovečnu ženu. A čas gracioznim kretnjama,
otvorenim osmehom i veselim pogledom kestenjastih očiju na devojčicu.
Odsekavši još jedan grozd, ona se okrete i koraknu, njišući ramena
kao muškarac.
- Dođite - reče. - Probajte.
Pas se ponovo provuče kroz šiblje. Onjuši ga, obiđe s leđa. Zatim
se, poput vodiča, uputi ka skrovitom prolazu - jedva ga nazre. Stešnjenog između tuje i
leskovog žbuna, zastirale su modre senke.
Nije ga sačekala. Izmičući mu, pope se drvenim stepenicama na
terasu, pod trem. Planu svetlo - on spazi sto, trosed i dve fotelje od pletene vrbovine.
Sa sedišta žarile su se okrugle prostirke od šarene vune.
Tu, pod lusterom od kovanog gvožđa, ugleda na njenom šiljatom licu
bore.
- Novi komšija? - upita ga pruživši mu grozd.
- Privremeno - odgovori. Nasluti kratak blesak njenih zenica; oseti se
neprijatno. Otkide sparušeno zrno; zagrize ga - bilo je puno slasti.
- Sedite - reče ona. Potom uđe u kuću. On je posluša. Dok je zobao
ljubičasto zrnevlje, primeti da mu cvet, stisnut u šaci, smeta; položi ga na sto. Pas
se spusti na zadnje noge naspram njega. Uspravljenih ušiju, gledao ga je iščekujući.
- Došli ste sami? - reče žena, sede na trosed i zapali cigaretu.
- Da. Nemam nikoga.
Očekivao je da će ga upitati odakle je stigao. Znao je da svi, čim
se pomene bežanija, navuku na lice sažaljiv izraz. Smire se. Smerno slušaju ispovesti
nesrećnika. I žudno upijaju bukteće slike užasa.
Ali, ona je ćutala. Pruži mu kutiju s cigaretama.
Odbi je bez reči.
Tek tad ga je, ispuštajući oblak dima iz jedva rastvorenih usana,
pogledala. Bio je to pažljiv pogled iskusne žene, ispitujuć i radoznao.
Pas mu priđe i položi glavu u krilo. On ga počeša iza uha.
- Floki! Odi ovamo! - reče žena.
- Neka ga - oglasi se on i spusti širok dlan psu na teme.
Pas se ne mače. Dremao je, mašući patrljkom.
- Imate psa? - upita ona i zabaci kosu.
Opazio je taj pokret.
- Ne - odgovori. - Ali me se ne plaše.
Glas mu je bio nesiguran.
Ona ga opet pažljivo pogleda.
- Valjda vi njih? - reče.
On ne odgovori.
- Šta vam je? - Ona podiže obrve i zapali novu cigaretu.
On se zaturi, opusti šake niz kolena. Senka mu slete sa čela, zakloni
oči. Zenice zgasnuše.
Žena najednom živnu; naže se napred.
- Da niste bolesni? - upita zabrinuto.
- Vi ste lekar? - oglasi se on pogledavši je iskosa. Glava mu je i
dalje bila oborena. Crni, ljeskavi pramen kose zaklanjao mu je povije.
- Već su vas obavestili ko je u komšiluku?
On obori pogled i osmehnu se.
- Jeste li o meni saznali još štogod?
On ne odgovori. Oklevajući, zvirnu ka njoj: njene zenice varničile su
očekujućom radoznalošću.
Pas poče da mu liže šaku.
On ne pomače ruku. Gledao ju je ukočeno, kao s dna lobanje.
Jedno vreme odolevala je mutnoj tmini što mu je zastirala zenice.
Zatim mu odmeri čvrsto lice, obraza izbrazdanih dubokim useklinama - bilo je neprobojno.
Ustade i, izvijajući telo, priđe psu; dohvati ga za kolir.
- Floki, dosadan si - reče suvo. - Ne znam šta mu je - dodade i
povuče ga u dnevnu sobu. Zastade na pragu, okrete se i ponovo ga dotače pogledom,
ispunjenim iščekujućim čuđenjem. - Zašto ne uđete?
On se diže oklevajući - senka zaigra oko njega polukružno. Dok se
primicao rasklopljenim vratima, senka je postajala sve kraća.
Pas se ote iz njenih ruku; opet mu priđe, mašući radosno repom.
- Osećaju miris - reče on izvinjavajući se.
- Kakav miris?
Gledao ju je: sklanjala je sa trpezarijskog stola praznu staklenu vazu
i, rasklapajući stolnjak, zastirala sto.
- Pasji miris - reče on, prateći njene lake kretnje: činilo mu se da
ih nije bila svesna. - Sigurno mi odeća još vonja na štenad.
- Pa, zar ne rekoste da ih ne držite? - dodade ona ređajući pribor
za jelo. - Ne negujete ih. Ne bavite se njima.
On je ćutao. Video je da postavlja tanjir i za njega. Hodala je gipko.
Iznosila je iz frižidera konzerve sa sardinama, činiju s mladim sirom, suvi vrat.
Pas ju je pratio u stopu.
Ona izvadi lonac pun kuvanih kokošijih vratova; izađe na terasu.
Iz ugla dogura nogom plastičnu posudu i u nju nasu pasju hranu.
Režeći, doberman poče da je proždire.
On ga je posmatrao s toplom iskrom u očima. Tihi, jedva primetni
smešak ozari mu lice.
Žena mu priđe zavirujući u njegove zenice.
- Ne, ne! - uzviknu. - Vi ih volite, je l' da?
Pas podiže glavu. Oblizujući se, pogleda ih, zureći tamnim pogledom
punim čuđenja. Zatim nastavi da jede.
- Volite ih - reče ona dodirnuvši mu mišicu; on oseti taj doticaj i
ukoči se. - Psi to naslućuju, a ja - vidim! - naglasi. - To se iskazuje na prvom koraku.
- Naravno. Zašto bih krio? - promrmlja on. Poćuta, pa nastavi: -
Znate, ja sam pasji frizer.
Ona se zasmeja. Trenut kasnije odmače se, gledajući ga radoznalo;
učini mu se: u neverici. A onda mu ponovo dotače mišicu.
- Znala sam! - poskoči. - Divno!... Ali, Floki ima kratku dlaku, njemu
vaše usluge ne mogu biti od koristi... Međutim...
I ponovo ućuta. Uozbilji se. Obliza usne.
- Mogli biste mene da podšišate.
I opet prasnu u smeh.
- Vas? - reče on, zbunjen. Bilo mu je neprijatno. Okrete glavu,
premeštajući se s noge na nogu: bio je uveren da mu se podsmeva.
- Što da ne? - uzviknu ona svetlucajući tamnim zenicama. Zabaci ruke
i podiže kosu ka temenu. On joj ispod kratkih rukava ugleda malje. - Slobodno!... Ja
jesam kučka, ali ne ujedam.
Tad, sve utihnu. Nasluti: prekoračila je nevidljivu crtu; iz jednog
sveta stupila je u drugi. Najednom, razgovor za njega prestade da bude igra. Pometen,
požele da se udalji. Ali, osećao se privezan pažljivim, veoma ozbiljnim, očekujućim
pogledom kestenjastih očiju. Posmatrala ga je. Odmeravala mu je tvrd, nabijen stas,
nešto niži od njenog. Jaka ramena. Mišice. Ruke.
Hteo je da ode. I već je načinio prvi korak. Ali ona mahnu rukama,
osmehnu se; skakućući, utrča u kupatilo. Vrati se donoseći ubrus, češalj i makaze.
- Kuda ćeš? - upita, začuđena.
On stade.
Bi mu jasno da mu, prelaskom sa "vi" na "ti",
saopštava da se promena već dogodila. Kakva - nije znao. Ali, bio je uveren: više
ništa nije kao pre.
- Mislim ozbiljno - reče ona. I dodade, obojivši ubrzan, nervozni
glas poslovnim tonom: - Hoćemo li ovde? Ili na terasi?
On sleže ramenima.
Ona dohvati neki ilustrovani časopis, izađe na terasu i položi ga na
pod, pored posude sa ostacima pasje hrane. Podiže fotelju od vrbovine, spusti je povrh
rasklopljenih listova.
Sede.
- Ja bih da je skratiš. Onako kako se šišaju dečaci.
Oklevao je.
- Hajde, počni - reče ona i prekri ramena ubrusom. Obori glavu.
- Zar imate poverenja...? - promuca on, ali ga ona prekide.
- "Imaš poverenja"...
- Dobro: imaš u mene poverenja?
- Imam - prošaputa žena sebi u grudi. - Imam. U svakom pogledu.
On pažljivo zavuče prste u kosu, podiže pramenje i poče da ga
odseca. Bilo je oštro i suvo kao slama, izbledelo od sunca. Zatim zari češalj u kosu,
skresa je uz potiljak.
Zaokupljen poslom, ćutao je. Izmicao se, odmeravao joj profil.
Podrezivao je neravnomerne repiće, ostavljajući ih oko ušiju. Na čelu raščešlja
šiške i skrati ih. Katkad, nežnim doticajem, pomerao joj je glavu levo ili desno.
Konačno, čučnu pred nju, uhvati je za bradu i lice joj izvi ka svetlosti.
Gledala ga je dubokim, ispitivačkim pogledom. On se trže i pokuša da
skrije zadovoljan izraz.
- Gotovo je - reče.
Ona ustade, smače ubrus, otrča u kupatilo.
Kroz otvorena vrata video ju je kako u ogledalu odmerava svoj novi
izgled.
- Odlično! - viknu i istog časa pojavi se u trpezariji. Bližeći se,
otresala je obema šakama dlačice sa bluze. - A sad ćemo ovo da proslavimo. Imam u
podrumu crno vino staro petnaest godina - poklon pacijenta kome sam spasla život.
Posmatrao ju je. Učini mu se da je podmlađena. Sad je lice bilo
otvoreno. Zračilo je. Njene krupne, kestenjaste oči kao da su se još više otvorile.
Tupi udar u preponama, glas života za koji je, ošamućen divljanjem
rata, bio uveren da je iščezao zauvek, šapnu mu da je privlačna.
I da ga očekuje.
No seti se da je kuću svog prijatelja ostavio otključanu.
- Kuda ćeš? - upita ona, najednom uznemirena.
Pas podiže glavu.
- Odmah se vraćam - promrmlja on. I izgubi se uz brdo; utonu u mrak.
Sad je išao kraćom stazom. Voćke su, pod teretom zrelog ploda,
hrlile ka zemlji; nazirao im je krošnje kao crnu klupčad. Saginjao se, da se ne bi
ogrebao. I da ga jabuke ne bi udarale u čelo.
Staza skrete u stranu, ka plotu - promače pored napuštenog
kokošinjca. Niska drvena šupa bila je ograđena pletenom žicom - podseti ga na njegov
dom: iza velike, kamene kuće nalazile su se slične šupe sa pregradama od pletene žice.
Dovodili su mu kučiće iz čitave varoši.
Ostavljali su ih na kratko: da im skrati dlaku. I da ih okupa. Ili, kad
su odlazili na put, na duže vreme.
Te kaveze zvali su "hotel za pse".
Nad njih se nadnosila brezga. Gust, slatkasti miris belih cvetova
mešao se sa psećim smradom.
Uđe u vikendicu; upali svetlo. Ponovo oseti jezivu pustoš. Ali, ovom
prilikom, nije joj se prepuštao. Požurio je u kupatilo. Svukao je odeću i okupao se,
šiban ledenim mlazom. Zatim se dugo, do bola, brisao velikim frotirom. Krv zastruja pod
nadraženom kožom; zidovi se razmakoše - on je vide razgolićenu. Zamisli njene male
grudi, ravan zategnut trbuh i oblu zadnjicu prekrivenu baršunastom kožom, potamnelom od
sunca. Trže se, oprljen željom kao strujnim udarom. Brzim kretnjama otvori putnu torbu,
izvadi čisto rublje i nove, žućkaste pantalone. Beznađe, u kome je već godinama,
poče da bledi. Mamila ga je neizvesnost pred kojom je. Uzbudljiv opoj. Moguća promena
kojoj se, lišen doma, rođaka, zavičaja, nije nadao.
Trže ga promukli lavež dobermana. U tom času, u jesenjoj noći, u
zamrlom nepoznatom izletištu, bio je to zov života.
On zaključa vrata i uputi se istom stazom, nizbrdo, ka osamljenoj
svetlosti - žmirkala je kroz splet ogolelog granja.
Pas se opet glasnu. Potom zaskiča. Skarličući, izgubi se niz padinu,
put reke.
Tako su skičali i zavijali kada je mina pala u njegovo dvorište.
Većina je izginula. Drugi su izdisali pred njegovim skamenjenim licem, gledajući ga
bespomoćno. U njihovim staklastim očima gasio se dubok, neizreciv bol. Treći su se
razbežali, preplašeni zaglušnom kanonadom - poput vulkana, zasipali su gradić
minobacačkim projektilima i granatama dalekometnih haubica.
Druga eksplozija raznela je zadnji zid. To se dogodilo u magnovenju.
Podigao je pogled i ugledao majku i brata - trčali su niz stepenice mlatarajući
prestravljeno rukama. Jedan doberman umirao mu je u naručju. Spustio ga je na zemlju i
uspravio se, ali ga je treća eksplozija bacila u gusti zasad olendra.
Ležao je u nesvesti. Probudilo ga je zavijanje sirene s krova kotarske
zgrade.
Trgao se, ostavio tela najmilijih da ih susedi pripreme za sahranu.
Obnevideo, utrčao je u kuću; uleteo je kroz ogromnu rupu načinjenu eksplozijom. U
dnevnoj sobi, pod cokulama, pucalo je iverje i vruštala srčas izvaljenih prozora.
Iza trokrilnog šifonjera, nalazila se puška sa snajperskim nišanom,
prislonjena uz peć.
Poveli su ih ka neprijateljskim položajima.
Bila je noć slična ovoj: hladna i vlažna.
Dok je silazio niz voćnjak, ugleda, udno padine, osvetljen prozor.
Opazio ju je naspram svetlosti. Uočio je njenu podšišanu glavu sličnu glavi dečaka.
Zadrhta. Video ju je za tren, kao što je i one noći, za trenutak, pred njim, u noćnoj
provaliji, blesnula svetlost u usamljenom prozoru. Podigao je pušku, pogledao kroz
okular: tamo, u nečijem domu, u toploti, u prividnoj sigurnosti kućnih zidova, promakao
je mršav dečački obris.
Udahnuo je i zadržao dah. Kao što je to i sad, uzdrhtavši, učinio.
Čekao je. Pojavila se. Tako se isto pojavio i dečak. Jasno je video njegovo mršavo lice
i lanenu kosu kao što je i sad, u njenom povijenom vratu, i u senkama ispod širokih
jagodica, prepoznavao njegovo lice. Zastao je. Bilo je dovoljno da ga smesti u krst svoje
snajperke.
Povukao je obarač.
Dečak je pao. Nečujno i meko, kao u san.
Žena se saže. Iščeznu pod donjom ivicom prozora. Znao je da čistom
plahtom zastire postelju.
Njemu se učini da, pogođena, pada.
Zastade.
Nije mogao dalje.
Živojin Pavlović (1933), filmski režiser i književnik. Snimio je niz antologijskih filmova i objavio veliki broj knjiga proze u kojima dominira postupak brutalnog realizma, toliko naglašenog da se njime, zapravo, relativizuje sam pojam realnosti. Najpoznatije knjige priča: Krivudava reka (1963), Dve večeri u jesen (1967), Cigansko groblje (1972), Vetar u suvoj travi (1976), Ubijao sam bikove (1985), Kriške vremena (1993). Najpoznatiji romani: Lutke (1965), Kain i Avelj (1969), Zadah tela (1982), Zid smrti (1985), Lapot (1992), Dolap (1996).