| Vladimir Arsenijevic | EGZIL |
| KA MEKSIKU ILI SEĆANJE NA MOJE JESENJE I ZIMSKE RAZGOVORE SA BAŠKIMOM ŠEHUOM |
| Vladimir Arsenijević, jedan od najuglednijih i najpopularnijih pisaca mlađe generacije, već više od godinu dana živi u Meksiku. Meksiko je i naslov njegove nove knjige koja uskoro treba da se pojavi u izdanju novoosnovane izdavačke kuće Rende. Ljubaznošću autora Alexandria ekskluzivno odbjavljuje uvodno poglavlje ove knjige koje nosi naslov "Ka Meksiku ili sećanje na ma moje jesenje i zimske razgovore sa Baškimom Šehuom". |
Albanskog
pisca Baškima Šehua upoznao sam u jesen 1998. godine. Verujem da je to doba najlakše
zapamtiti po prvoj “ozbiljnoj” (mada neostvarenoj) oktobarskoj pretnji vojnom
intervencijom NATO-a, iako sam ja, iz određenih razloga, tada propustio da učestvujem u
kolektivnoj psihozi i odbrojavanju. Tih dana bio sam veoma zauzet sopstvenim životom.
Mnogobrojne obaveze kojima sam se opteretio kako bih primorao sebe da konačno napustim
radnu sobu svog tadašnjeg stana na Banovom brdu (gde sam proveo gotovo čitavo prethodno
leto, nagnut nad rukopisom svog romana, sve dok to književno monaštvo nije postalo
sasvim kontraproduktivno) hranile su me i iscrpljivale, naizmenice. Moje emocije su
skakale kao lude čitave jeseni. Ali, ono čega se ipak najjasnije sećam, kada
razmišljam o tim smutnim danima koji mi se sada čine toliko daleki iako me od njih ne
deli ni čitava godina - ove redove, naime, zapisujem jedanaestog avgusta 1999. godine, iz
svog stana u delu Meksiko Sitija koji se zove La Kondesa - jesu onih nekoliko snažnih i
bolnih napada kamena u bubregu, za čije postojanje do tada nisam ni znao. Poslednji napad
bio je ujedno i najteži. Trajao je punih petnaest sati i okončao se negde pred samo
jutro, u Urgentnom centru, gde sam najzad prebačen tek nakon dve posete hitne pomoći
koje nisu urodile plodom. Tamo sam proveo drugu polovinu noći primajući infuziju i
nekakav analgetik intravenozno, opružen na tvrdom, hladnom krevetu na točkove, u
mračnoj prostoriji krajnje sumnjive čistoće, i u nadasve čudnom, uglavnom besvesnom,
društvu jednog skinheda modrog, iscepanog i blatnjavog od teških batina, dvoje krvavih
jadnika koji su preživeli saobraćajnu nesreću, pa čekaju da se neko smiluje i pozabavi
se njima, i skitnice u ritama koji je verovatno izgubio svest od alkohola ili gladi, pa su
ga dopremili tu, da provede noć. Zaspao sam pred samo svitanje, ne primetivši trenutak
kada sam potonuo u san, a pošto sam se, nekoliko sati kasnije, probudio, moji bolovi su
napokon popustili. Malo kasnije istog tog jutra otpušten sam s rendgenskim snimkom i
otkucanom dijagnozom u ruci, i napustio Urgentni centar koračajući meko kao da lebdim,
ravnodušan kao nikada pre, ni živ ni mrtav. Sutradan sam se već nekako oporavio i
vratio se svojim obavezama, ali još dugo mi je trebalo dok se nisam potpuno otarasio svih
posledica tog neprijatnog iskustva. U takvoj totalnoj opsednutosti samim sobom, pretnja
bombardovanjem, ma kako ozbiljna da bila – a znam za slučajeve onih koji su već tada
preventivno napuštali zemlju – naprosto nije mogla biti dovoljno snažna da bi ostavila
trajniji utisak na mene. tekst
u celini mozete pročitati u štampanom broju Biblioteke ALEXANDRIA |
|||
main page alexandria press archives about us forum subscriptions advertising