Vladimir Arsenijevic

EGZIL

KA MEKSIKU
ILI
SEĆANJE NA MOJE JESENJE I ZIMSKE RAZGOVORE SA BAŠKIMOM ŠEHUOM


Vladimir Arsenijević, jedan od najuglednijih i najpopularnijih pisaca mlađe generacije, već više od godinu dana živi u Meksiku. Meksiko je i naslov njegove nove knjige koja uskoro treba da se pojavi u izdanju novoosnovane izdavačke kuće Rende. Ljubaznošću autora Alexandria ekskluzivno odbjavljuje uvodno poglavlje ove knjige koje nosi naslov "Ka Meksiku ili sećanje na ma moje jesenje i zimske razgovore sa Baškimom Šehuom".

 

www.alexandria-press.comALEXANDRIA - novi štampani broj u prodaji od 10. julaAlbanskog pisca Baškima Šehua upoznao sam u jesen 1998. godine. Verujem da je to doba najlakše zapamtiti po prvoj “ozbiljnoj” (mada neostvarenoj) oktobarskoj pretnji vojnom intervencijom NATO-a, iako sam ja, iz određenih razloga, tada propustio da učestvujem u kolektivnoj psihozi i odbrojavanju. Tih dana bio sam veoma zauzet sopstvenim životom. Mnogobrojne obaveze kojima sam se opteretio kako bih primorao sebe da konačno napustim radnu sobu svog tadašnjeg stana na Banovom brdu (gde sam proveo gotovo čitavo prethodno leto, nagnut nad rukopisom svog romana, sve dok to književno monaštvo nije postalo sasvim kontraproduktivno) hranile su me i iscrpljivale, naizmenice. Moje emocije su skakale kao lude čitave jeseni. Ali, ono čega se ipak najjasnije sećam, kada razmišljam o tim smutnim danima koji mi se sada čine toliko daleki iako me od njih ne deli ni čitava godina - ove redove, naime, zapisujem jedanaestog avgusta 1999. godine, iz svog stana u delu Meksiko Sitija koji se zove La Kondesa - jesu onih nekoliko snažnih i bolnih napada kamena u bubregu, za čije postojanje do tada nisam ni znao. Poslednji napad bio je ujedno i najteži. Trajao je punih petnaest sati i okončao se negde pred samo jutro, u Urgentnom centru, gde sam najzad prebačen tek nakon dve posete hitne pomoći koje nisu urodile plodom. Tamo sam proveo drugu polovinu noći primajući infuziju i nekakav analgetik intravenozno, opružen na tvrdom, hladnom krevetu na točkove, u mračnoj prostoriji krajnje sumnjive čistoće, i u nadasve čudnom, uglavnom besvesnom, društvu jednog skinheda modrog, iscepanog i blatnjavog od teških batina, dvoje krvavih jadnika koji su preživeli saobraćajnu nesreću, pa čekaju da se neko smiluje i pozabavi se njima, i skitnice u ritama koji je verovatno izgubio svest od alkohola ili gladi, pa su ga dopremili tu, da provede noć. Zaspao sam pred samo svitanje, ne primetivši trenutak kada sam potonuo u san, a pošto sam se, nekoliko sati kasnije, probudio, moji bolovi su napokon popustili. Malo kasnije istog tog jutra otpušten sam s rendgenskim snimkom i otkucanom dijagnozom u ruci, i napustio Urgentni centar koračajući meko kao da lebdim, ravnodušan kao nikada pre, ni živ ni mrtav. Sutradan sam se već nekako oporavio i vratio se svojim obavezama, ali još dugo mi je trebalo dok se nisam potpuno otarasio svih posledica tog neprijatnog iskustva. U takvoj totalnoj opsednutosti samim sobom, pretnja bombardovanjem, ma kako ozbiljna da bila – a znam za slučajeve onih koji su već tada preventivno napuštali zemlju – naprosto nije mogla biti dovoljno snažna da bi ostavila trajniji utisak na mene.

tekst u celini mozete pročitati u štampanom broju Biblioteke ALEXANDRIA
pretplata - sledite link


main page    alexandria press    archives    about us    forum    subscriptions    advertising