Biblioteka esej

Ako sledimo teoriju Marie Todorove, onda je Balkan upravo ono što su Evropljani od njega napravili. Istovremeno su evropske države pustile ljude na Balkanu da krvavim ratovima rešavaju pitanja njihovih interesa kaže Stojan koji je ponudio Biblioteci ALEXANDRIA

BALKAN - misteriozni subkontinent na kontinentu Europa. Mračno, krvlju natopljeno, nekako divlje, zvuči riječ Balkan kad ju izgovorimo, najčešće s primjesom nekog osjećaja jeze. BALKAN, to je već gotovo Orijent.

Tako bi mogao glasiti uvod, kad se čovjek stane približavati Balkanu.

Mene je to oduvijek smetalo.

Svaki čovjek traži svoje korijene. Tako i ja. Stojan - prezime koje ne zvuči germanski. Dokumentirani trag mojih predaka može se slijediti do oko 1850. godine, kad je na slovenskom Bledu rođen moj pradjed. Ali odakle to prezime dolazi? Profesori u Beču daju različita objašnjenja. Stojan je navodno nesumnjivo slavenska riječ, u srednjem vijeku u Sloveniji najmlađe i posljednje muško dijete dobivalo je ime Stojak - sad je kraj. Jedan drugi profesor smatra da bi Stojan moglo biti prezime armenskog porijekla. Nastavak -jan javlja se u prezimenima Karajan, Petrosjan itd. Armenci, koji su se selili zajedno sa Slavenima, bili su slavenizirani, a kao posljedica nastali su oblici Stojanov, Stojanovski, Stojanović. Kad sam došao raditi u Hrvatsku, jedno od prvih pitanja bilo je odakle dolazim. Stojan je naime vrlo često srpsko ime. No Stojan je i hrvatsko prezime, nalazi ga se u okolici Trogira, Splita, Dubrovnika. Istraživanja su pokazala da se na tim prostorima prezime Stojan može slijediti do u 16. stoljeće. Davalo se onim pripadnicima seoske zajednice, koji su se istaknuli svojom postojanošću. Duga povijest - zar ne?

U meni je svo to vrijeme sazrijevala odluka da pobjegnem od svih slovenskih, hrvatskih, srpskih, armenskih varijanti - ja sam Balkanezer, Balkanac.

Za austrijskog kancelara postnapoleonske ere, Metternicha, Balkan je počinjao na bečkom trkalištu u današnjem 3. bečkom okrugu - danas multikulturalnoj četvrti. Tu je zarobljen kralj Richard Lavljeg Srca dok se vraćao iz križarskog pohoda. Danas tamo živi mnogo Turaka, bar u onom dijelu, u kojem sam i sam šest godina stanovao.

Za jednog sveučilišnog profesora iz Münchena, koji u petak poslijepodne nije više mogao dobiti na telefon svog salzburškog kolegu, nikoga od ostalih zaposlenih na sveučilištu, ovaj je doživljaj kulminirao u komentaru: "Tipično balkanski, taj Salzburg." To je vjerojatno najsjeverozapadnija definicija granice Balkana koju sam do sada imao prilike čuti. No i inače je najsjevernija granica Balkana jedna čudna stvar. Kad bi stanovništvo Austrije, osobito Korušce i Štajerce, te Slovenije i Hrvatske pitali "Gdje je Balkan?" dobili biste odgovor: "BALKAN, to su drugi." Pritom se najčećše misli na onog južnijeg susjeda, odnosno susjede. Sjeverna granica tako se pomiče prema jugu, pri čemu su u Hrvatskoj svakako već povučene i unutarnje granice. U Samoboru pokraj Zagreba, zapadno od rijeke Save, granicom se nedvojbeno smatra Sava, tako da je dakle Zagreb, koji se nalazi pretežito istočno od Save, na Balkanu. U samom Zagrebu ovu objedu odbacuju. Agramerski purgeri/ građani svakako nisu nekakvi Balakanezeri. Ne. Očito je da je granica prema Balkanu Dunav, istočno od Dunava, to je Balkan. Što podrazumijeva samo još jedan manji dio Hrvatske, a većinom se odnosi na Srbiju. Kulturološki je granica prema Balkanu naravno Drina. Na taj način Bosna i Hercegovina, osobito Sarajevo, imaju šansu ne biti na Balkanu, nego na Zapadu. Da, smiju se tamo, mi smo Zapad, ali Divlji Zapad. Jedina zemlja koju sam upoznao devedesetih godina i koja čak sebe označava kao srce Balkana je Makedonija. U njenom glavnom gradu Skopju miješaju se slavenska, albanska i grčka kultura življenja s mitom od Aleksandru Velikom, Makedoncu. Cijela ta priča sa sjevernom granicom Balkana dakle nije tako jednostavna.

Ako kratko promotrimo povijest nastanka riječi Balkan, brzo ćemo ustvrditi da se zapravo radi o gorskom lancu koji se nalazi u današnjoj Bugarskoj. Nijemac Salomon Schweigger išao je 1577. godine kao svećenik u diplomatskoj službi cara Rudolfa II sultanu Muratu II. Njegov opis tog putovanja među ostalim sadrži i opis gorja Haemus, Aimos, Hem. "Turci ga zovu Balkan, a puk istočno naziva ga hrvatskim imenom Comonica." Tako je pojam "Balkan", objavljen 1608. godine, ušao u književnost na njemačkom jeziku te u njen svijet pojmova. Toliko o porijeklu ovog pojma, koji se potom u sljedećim stoljećima proširio na čitav ovaj poluotok.

No okrenimo se južnoj granici Balkana. Ovdje nema nikakvih problema. Balkanski poluotok završava na jugu u Sredozemnnom moru.

BALKAN - POSLJEDNJA POSTAJA. Osvrnemo li se oko sebe, shvatit ćemo da smo u Grčkoj. Grčka - Balkan, apsurdno povezivanje misli. Geografski gledano, Grčka naravno čini veći dio Balkanskog poluotoka. Ako sad u to ubrojimo i definiciju Makedonije kao srca Balkana, poluotok se proširuje i na Bugarsku, europski dio Turske te na sjever do ..., ali pustimo to.

S druge strane, Grčka nikako ne može biti Balkan. Ako pod predrasudom Balkan razumijevamo sve predjele koji su nekad bili pod turskom otomanskom vlašću, onda bi i Grčka posve jasno pripadala u tu sliku. S tog bi stajališta zbog turske opsade Beča i Metternichovo mišljenje bilo opravdano, a danas bi to stanovnici nekih bečkih okruga te džamija mogli i potvrditi. Turska okupacija - time bi se objasnile i sjeverozapadne istake duž Save, Drave, Dunava. No granica na Drini u to se ne uklapa. Čak i Ivo Andrić u svom romanu "Na Drini ćuprija" polazi od turske vlasti i Višegrad ne pretvara u pogranični grad. U prilog Drini govore samo antički uzori iz rimskog doba te, nakon Bizanta, srednji vijek. Danas se tu svakako misli na granicu prema srpskom susjedu koji treba ostati tamo gdje jeste.

GRČKA - BALKAN. Ne, to se uistinu ne može zamisliti, i pored nekih grčkih političkih izjava iz devedesetih godina, u kojima se Grčka označavala kao balkanska sila. Balkan, to je jednostavno nekultura, necivilizacija, krvna osveta, arhaični narodi na nižem stupnju razvoja, rat, intirige, bizantizam današnjice, to jednostavno nije prava Europa. Možda će sada postati europski, kad ratovi konačno završe, kad ponovno profunkcionira autocesta Hamburg - Solun, kad balkanske države, već koje to sad jesu, sukcesivno uđu u Europsku uniju, onda će Balkan postati europski.

Takav način razmišljanja me smeta.

Odakle Balkanu tako loš imidž? Tko definira, što je Europa i što je europsko?

"Izmišljanje Balkana" - komotna europska predrasuda - naziv je jedne vrlo zanimljive knjige Marie Todorove, koja u njoj istražuje kako je nastao ovaj loš imidž. Ukratko, Balkan bi se mogao nazvati lošom savješću Europe. Najkasnije nakon Berlinskog kongresa 1878. g, u okviru kojeg je njemački kancelar Bismarck izjavio da mu Balkan nije vrijedan jedne kosti jednog njemačkog grenadira, na Balkanskom poluotoku dotakli su se interesi tadašnjih velikih sila Rusije, Austro-Ugarske, Otomanskog carstva, Engleske i Francuske. Pomoćni ratovi na početku 20. stoljeća dobili su naziv Balkanski ratovi i stalno su povlačili nove granice između novih država Albanije, Crne Gore, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Grčke. Sarajevski hici bili su vrhunac tih napetosti među velikim silama, početak I svjetskog rata i potvrda da je BALKAN - barbarsko područje!

I sljedeća desetljeća prekrila su Balkan neprevrenim nacionalizmom, koji je uvijek ponovno dovodio do međusobnih konflikata između Srba i Hrvata te jednih i drugih s drugim narodima. Drugi svjetski rat na Balkanu je bio strašan. Komplicirani savezi različitih partizanskih vojski borili su se protiv njemačke i talijanske okupacije, ali i protiv slavenskih kolaboracionističkih postrojbi. Najpoznatije su bile, zato što su bile možda najokrutnije, hrvatske ustaše. No tek će budućnost i obrada arhivske građe dati objektivnu sliku tog strašnog vremena. Balkan je ponovno bio natopljen krvlju. I još jednom, na kraju 20. stoljeća, Balkan je morao biti opustošen ratovima. Titova poslijeratna Jugoslavija i stega komunizma s ljudskim naličjem slomila se nakon Titove smrti 1980. godine. Nažalost, raspad nije mogao proteći mirno, jer su različite strane bile spremne na konflikt, a Beograd je pod vodstvom Slobodana Miloševića otvorio vatru na Sloveniju i Hrvatsku. Rezultat je bio rat, koji je u svojim različitim fazama započeo 1991. i završio tek 2000. godine. Devet godina Balkan je u vijestima bio prisutan sa svojim krvavim pričama. Najduži oružani sukob 20. stoljeća u Europi s masovnim progonima i genocidom još će dugo biti ono što će određivati sliku o okrutnom Balkanu.

BALKAN - EUROPSKA TRAGEDIJA. No, ne postoji li još jedan drukčiji Balkan? Balkan, ta to je kopneni most koji povezuje istočnu, jugoistočnu Europu sa Zapadnom Europom. Ex orinete lux. Svjetlo Orijenta, sa svojim vjerskim i kulturnim implikacijama, putuje europskim kontinentnom. Seoba naroda nije sa sobom donijela samo barbarske hunske napade, već i naseljavanje Slavena. Bizant, bastion rimske civilizacije koja je do godiine 1453. obilježavala kulturu na Balkanu, jedan je do danas rijetko poznat fenomen europske povijesti. Tamo su se miješali rimska uprava, pax i lex romana s helenističkim duhom. Helada, opet Grčka, opet Balkan.

Mi Europljani Grčku osjećamo kao kolijevku svoje civilizacije. Mitska Europa došla je, kako kaže predaja, iz Male Azije, preko Krete, u Europu. Bik koji ju je prema legendi nosio, postao je simbolom minojske kulture na Kreti, koja se pak svrstava u prvu visoku kulturu nakon kultura Mezopotamije i Egipta. Tako je Europa došla u Grčku i iz Grčke je nastao naš kontinent Europa. Ali kako se širila grčka kultura u Europi? Nalazi u sjevernom Sredozemlju dokazuju da su Grci bili vrijedni pomorci i kolonizatori. Marseille, Sirakuza i Pula svjedoče o grčkim naseljima. Pont na Crnom moru i helenistička kultura u Aleksandriji i Maloj Aziji pripovijedaju o kulturnoj stvaralačkoj snazi grčkih naseljenika. Usredotočimo li se na legendu, onda polazište ovog grčkog ekspanzionističkog čuda prije svega treba tražiti u krugu mitova. Apolonije Rođanin u svom epu "Argonautika" napisanom 270 g. prije Krista izvješćuje o putovanju Jazonova broda Argo i njegovim hrabrim junacima. Ovaj mit pripada među najstarije mitove grčke književnosti (oko 2000 godina prije Krista) o kojem postoje dokazi. I Odiseja, 730 g. prije Krista, govori o mnogo puta opjevanom Argu, a Ilijada poznaje jednog Jazonovog sina. Ovdje se radi o jednom od najstarijih pismeno sačuvanih europskih mitova, koji Jazona kao prvog Grka odvodi na otvoreno more. Kod Apolonija se ova priča već pretvorila u opsežna kazivanja, pri čemu putovanje počinje u Jolku na istočnoj obali Grčke u blizini današnjeg Volosa. U tesalijskom Jolku vladao je kralj Pelij, jedan od sinova Posejdonovih i Eolove nećakinje Tize. Zbog toga što se ogriješio o božicu Heru, ona bjesni i traži načina da ga uništi. Pelij je po savjet otišao u Apolonovo proročište, gdje je dobio odgovor da se mora čuvati čovjeka s jednom cipelom. Kad se neposredno nakon toga na jednoj Posejdonovoj svečanosti pojavio sin njegova polubrata Ezona, Jazon, obuven u samo jednu sandalu, Pelij je u njemu prepoznao čovjeka kojeg mu je navijestilo proročanstvo. Stoga je smislio zadatak kojim će ga se riješiti. Rekao je da se zbog Friksove žrtve Zeus srdi na Eoliđane te traži da se zlatno runo vrati u Heladu. A ta je priča išla ovako: Eoliđanin Atamant, Kretejev polubrat, imao je s boginjom Nefele dvoje djece, Friksa i Helu. Atamantova druga žena Ina mrzila je svoju pastorčad te je lukavstvom postigla da su oboje trebali biti ubijeni kao pomirbene žrtve; no Nefele je svoju djecu spasila tako što im je poslala ovna na čijim su leđima Friks i Hela pobjegli u oblake. Putem je Hela pala u more, koje je po njoj dobilo ime Helespont (Helino more), a koje se nalazi između Bospora i Dardanela; po uputama ovna koji je i govorio, Friks je pristao da ga ovaj odnese do Kolhide, gdje ga je, po savjetu proročanstva, prihvatio Helijev sin Ejet i čak mu dao svoju kćer Halkiopu za ženu. Friks je ovna žrtvovao na Hermesovu zapovijed, koji je ovnovo runo učinio zlatnim, a potom je ono obješeno na hrast na Aresovom brežuljku gdje ga je čuvao uvijek budni zmaj. To je runo Jazon na Pelijevu zapovijed morao donijeti natrag, a Pelij se nadao, da će on pri tome poginuti. No, za razliku od Pelija, Jazon je bio u Herinoj milosti: kad ju je na putu k Peliju susreo u liku starice, vlastitim ju je rukama prenio preko visokih bujica Anaura - kojom je prigodom i izgubio jednu sandalu. Jazon naravno nije ni slutio da mu je Hera odlučila pomoći, te je oprezno krenuo u ostvarenje svog zadatka: najprije je otišao u Apolonovo proročište u Delfe, da bi doznao što će mu se dogoditi na plovidbi do Kolhide. Opremljen odgovarajućim informacijama te obećanjem da će putovanje uspjeti, odlučio je okupiti oko sebe najsjajnije junake; njegov stari učitelj, kentaur Hiron, savjetovao mu je da povede i pjevača Orfeja. Brod je sagradio Arestorov sin Argos pod vodstvom Atene, koja je u kljun broda ubacila i komad mudrog dodonskog hrasta: tako je Argo postao najbolji, najbrži i k tome još i najlakši brod koji je ikada plovio morima. Jazonovu pozivu odazvali su se svi grčki junaci, potomci bogova, kao na primjer Herkules ili Laert, Odisejev otac. Na putovanje su krenula 54 Argonauta.

Podigli su jedra i isplovili na otvoreno more. Dugo i opasno je bilo putovanje do Kolhide. Njegove mnoge postaje bile su prigoda za junačka djela. Tako je tek Argo otvorio pristup Crnom Moru, budući da mu je uspjelo umiriti planine koje su se stalno primicale i odmicale i koje danas tvore Bospor. Konačno su stigli do Kolhide. Tu je Jazon susreo Medeju. Medeju, koja se razumjela u čarolije, pogodila je Afroditina strijela i ona se besmrtno zaljubila u vođu Argonauta. Na Ejetov zahtjev da vrati zlatno runo, kralj odgovara da će mu dati runo pod uvjetom da ubije zmaja koji ga čuva te da s bikovima koji kroz nosnice izbacuju vatru izore jedno polje, u brazde posije zmajeve zube i na kraju pobijedi vojnike koji će iz toga izrasti. Uz Medejinu pomoć Jazon svladava sve te opasnosti, a potom ona bježi s njim kao njegova žena.

Bježe - ali kamo? Razbješnjeli Kolhiđani preprečuju izlaz kroz Bospor. Ejet i njegov sin su među progoniteljima. Argonauti bespomoćno traže izlaz. I tada otkrivaju ušće Dunava te kreću rijekom uzvodno. Sada počinje putovanje preko BALKANA do sjeverne granice. Kod Beograda iz Dunava skreću u Savu i veslaju uzvodno. Ne smijemo zaboraviti, Argo je najbolji i najlakši brod. Kod Ljubljane se Argonauti iskrcavaju. Još i danas u povijesti glavnog grada Slovenije živi mit Argonautima kao osnivačima tog grada. No sad su junaci krenuli prema moru, na jug. Poneki dio puta morali su preći noseći svoj brod, ali konačno su kraj Rijeke stigli do Jadrana. Povjerovali su da sada mogu odahnuti. No daljnju plovidbu osujetile su im nove, nepredviđene opasnosti. Medejin brat Apsirt poveo je Kolhiđane morskim putem oko Grčke. Sad su se bili utaborili na Krku i Cresu, kako Argonauti tuda ne bi mogli proći. Dobar savjet bio je skup, ali Medeja je smislila jedno lukavstvo. Poslala je bratu poruku u kojoj ga je zamolila da se sastane s njom i Jazonom. Plan je uspio, Jazon na stubama Artemidina hrama ubija Apsirta. Na njegov znak Argonauti napadnu obezglavljene Kolhiđane i pobiju svu posadu broda. Još iste noći Argonauti bježe preostalim Kolhiđanima koji odustaju od potjere i raziđu se svaki na svoju stranu. Bojeći se Ejeta, ne vraćaju se na Kolhidu, već se naseljavaju u okolici. Zeus bjesni na Argonaute zbog ubojstva Apsirta. Slično kao Odisej, i ovi moraju dugo lutati prije nego što ponovno ugledaju svoju domovinu. Tada je progovorio kljun broda u kojem je bio komad dodonskog hrasta i rekao im da moraju otploviti do Kirke, kako bi se iskupili za ubojstvo. Hera je nadigla suprotne vjetrove, koji su brod odnijeli do ušća Eridana (Pada). Pri tome su okrznuli Pulu te se, prema legendi poznatoj u ovom gradu, iskrcali na poluotoku Stoji. Tako i Rijeka i Pula poznaju argonautski mit o osnivanju grada. Lutanje broda Argo po rijeci Pad dovodi ih do keltskih jezera (Švicarska), gdje su izgubili orijentaciju i krenuli Rajnom u smjeru Okeana. No Hera učini da se brod okrene te oni Ronom dospijevaju u Marseille na Sredozemlju. Najviši orden kraljevine Burgundije na Roni bilo je Zlatno Runo, koje je preko cara Maksimilijana došlo do kuće Habsburg te do samog kraja Austro-Ugarske bilo najviši orden k.u.k. monarhije. No Argo je otplovio dalje, Jazon i Medeja stižu do Kirkinog otoka, gdje ih čarobnica, inače jedna od Medejinih tetaka, iskupljuje. Daljnje putovanje vodi ih pored otoka Sirena, čiji pjev nadglašava Orfej. Slijedi opasna plovidba kroz planktone, uz izbjegavanje Skile i Haribde, te dolazak na Drepan (Krf), otok Feačana. Feačani ljubazno dočekuju Argonaute, ali nova opasnost im prijeti od druge skupine Kolhiđana, koja se približava otoku i traži da im se preda Medeja. Ova preklinje Aretu, ženu kralja Alkinoja, te Argonaute, da je zaštite. Na noćnom savjetovanju kraljevski par donosi sljedeću odluku: ako je još uvijek djevica, Alkinoj će Medeju vratiti ocu, ako nije, onda će ju dati Jazonu, ako se ovaj njome oženi. Areta nato još iste noći organizira svadbu između Jazona i Medeje. Alkinoj, iako prevaren, ostaje pri svojoj odluci i odbija Kolhiđane. Ovi se, strahujući od Ejeta, nastanjuju na Drepanu. Argonauti napuštaju otok s bogatim darovima. Još moraju preživjeti Libiju, pristati na Kreti i tek onda stići na svoj cilj u Pagaziji/Jolku. Dugačko je bilo ovo putovanje Grka, prije Odiseja i njegovih lutanja Argonauti su dospjeli do obala na koje grčka noga nikad prije nije kročila.

Kad se sada vratim na polaznu točku mojih razmišljanja i povežem Grčku s Balkanom, onda se svugdje gdje su bili Grci može pronaći ponešto od Balkana. Marseille da je balkanski? Švicarska, Pad, Libija - ne, to ipak ide predaleko. Apsurdno je, takoreći. Da, to je moja tragedija. Uvijek me zavede moja mašta. Ali zar imidž Balkana nije kao iz neke grčke tragedije? Krv, rat, junaci i arhaični obrasci ponašanja? Zar grčka tragedija nije početak europske drame? Zar Balkan dakle nije europska tragedija?

Ako slijedimo teoriju Marie Todorove, onda je Balkan upravo ono, što smo mi Europljani od njega napravili. Sve ono loše, necivilizirano i nekultivirano projicirali smo na Balkan. Istovremeno su europske države pustile ljude na Balkanu da krvavim ratovima rješavaju pitanja njihovih interesa. Jesmo li na taj način i svoju lošu savjest projicirali na Balkan?

Imidž je u svijetu 2000. godine važna vrijednost. Za mene Balkan ima pozitivan Imidž. On je kopneni most između Europe i Male Azije. Preko tog mosta u Europu su dolazili utjecaji koji su trajno obilježili europski razvoj. Proces ujedinjenja Europe sada se širi od Zapada prema Istoku. Balkan će u sljedećih 25 godina biti važno poprište prijenosa europskih vrijednosti. Po prvi put bi moglo uspjeti da se zajednički europski ciljevi i preko Balkana prenesu u Malu Aziju, a time i u Aziju. S tim povezano pitanje o kulturnoj i vjerskoj komunikaciji, prije svega pitanje dijaloga između kršćanstva i islama te između katoličkog, protestantskog i ortodoksnog kršćanstva već stoljećima ima svoj življeni odgovor na Balkanu. Bosna i Hercegovina je model za suživot kršćana i muslimana, katolika i pravoslavaca, u dobru i u zlu. U Bosni i Hercegovini bilo je vremena miroljubivog suživota, a bilo je uvijek ponovno i faza krvavih sukoba. Ako Europa u vjerskom smislu traži kontakt s islamom, onda je Bosna i Hercegovina pravo mjesto za to, jer ovdje se susreće europski islam. Ako Europa razmišlja o prijemu Turske u svoju zajednicu, onda će iskustva na Balkanu biti dragocjena pomoć u tom procesu.

BALKAN - ŽIVOTNI PROSTOR BUDUĆNOSTI? Ja mislim da da! Nedirnuta priroda, planine tik uz more, različite kulture na malom prostoru, bogata europska povijest i neiskorišteni resursi za budući razvoj otvaraju raznolike perspektive. Ako svi budemo u to vjerovali i na tome radili, Balkan može preuzeti svoju europsku baštinu i obogatiti stvaranje zajedničke budućnosti.

BALKAN - europska tragedija? Ne.

Pred nama je još dug put i još će mnogo vremena proteći dok se ne odmaknemo od stereotipa i stigmi ovog mita. Svaka misao koja pozitivno usmjerava njegovu energiju pripomaže stvaranju jednog novog osjećaja za Balkan. Balkanac sam i time se ponosim. Ukorijenjen u tisućljetnu povijest, rastem kao maslinovo stablo u jelovoj šumi moje sadašnje domovine Austrije. Svoj osjećaj za Balkan želio bih prenijeti na svoju djecu - zato što je to lijep osjećaj.

Copyright C 2001, Dr Walter Maria Stojan