Predrag Matvejević
SUSRETI S CLAUDIOM MAGRISOM

Susreti s piscem i susreti s djelom češće su različiti nego što su slični. Jednom požalimo što smo sreli pisca čije smo djelo zavoljeli, drugi put smo razočarani što djelo nije dostojno onog tko ga je napisao.
    Claudija Magrisa upoznavao sam zajedno s njegovim djelom. Najprije mi je došla do ruku knjiga Trst – granični identitet (Trieste - un'identitŕ di frontiera), koja nije samo njegova, koju je s njim pisao Angelo Ara. Bilo je to u prvoj polovici osamdesetih godina. Proživljavao sam mučne dane pišući o »Jugoslavenstvu danas«. Nastojao sam upozoriti na moguće posljedice kojih se uzroci kriju među nama pribojavajući se vlastitih zaključaka. Magrisovo shvaćanje pluralnosti identiteta privlačilo me i poticalo. Reference kojima se služio bile su mi bliske i korisne. Nastojao sam pokazati da posebnosti nisu vrijednosti prije nego što se provjere i potvrde kao takve; da same vrijednosti nisu u razlici, nego u odnosima među razlikama. Čitanje knjige Trieste - un'identitŕ di frontiera pomoglo mi je da otklonim stanovite nedoumice i utvrdim vlastiti pristup. »La definizione di un’identitŕ finisce per estrarre ed astrarre dei connotati tipici e per conferire loro un valore esemplare e assoluto, considerando rappresentativo soltanto ciň che rientra in quel valore. . . La ‘triestinitŕ’, come ogni definizione di un’identitŕ culturale, č certamente una categoria indifferenziata e indebita«. »Definiranje identiteta na kraju krajeva isključuje i apstrahira tipične konotacije da bi im pridalo neku primjernu ili apsolutnu vrijednost, smatrajući da je reprezentativno samo ono što ulazi u tu vrijednost. . . 'Tršćanstvo' (triestinita’)predstavlja, kao i svaka takva definicija kulturnog identiteta, nedovoljno diferenciranu kategoriju«.
    Čitajući lucidne opaske o »graničnom identitetu«, osjećao sam kako nedostaje knjiga koja bi uvodila u Trst ne samo na diskurzivan i ne jedino na poetičan način, nego na jedan i na drugi istodobno. Knjiga poput Dunava koju je Magris napisao, djelo o Trstu koje nam je ostao dužan. Umberto Saba mi je u to vrijeme pomogao kad sam šetao tršćanskim ulicama, spuštao se s Opicine u grad, s kaštela i crkve San Giusto na Lungomare i mol Audace: » neprijazna ljupkost”(una scontrosa grazia«) ili pak » ruke koje su previše velike da bi mogle pokloniti cvijet” (le mani troppo grandi per regalare un fiore«)ne otkrivaju se same od sebe. U Sveva nisam nalazio posebnih referencija vezanih za sam Trst: ne bih znao reći u kojem je zapravo gradu živio Zeno. Kad sam odlazio morem dalje, do Grada, nosio sam u džepu, poput vodiča, staro izdanje Biagia Marina i predgovor koji je za nj napisao Claudio Magris.
    U tom se pograničnom kraju obznanilo za mene važno iskustvo: prvi put u stranoj zemlji nisam se uopće osjećao strancem. To se rijetko događa. Moje znanje talijanskoga jezika, tada još prilično površno, nije pridonijelo tome.
    Među sve te »stvarnosti«, bolje reći predodžbe stvarnosti, uklopilo se poznanstvo s Claudijem Magrisom. Ono nije bilo slučajno. Izdavač moga Mediteranskoga brevijara u Zagrebu zamolio me da pročitam hrvatski prijevod Dunava, napominjući mi da su Magrisova i moja knjiga bliske jedna drugoj, »gotovo blizanakinje«. Bliske jesu, blizanakinje ipak ne. Razdaljine od Trsta do Zagreba su zanemarive, ista sazvježđa su nad nama, jednake zvijezde koje upravljaju našim putevima.
    Pročitao sam Dunav u jednom dahu, preporučio ga izdavaču (koga nije ni trebalo posebno uvjeravati) te, zajedno s pjesnikom Tonkom Maroevićem, u prisutnosti autora, predstavio ga zagrebačkoj publici. Zatim smo i knjigu i autora predstavili također u Beogradu, sa srpskim piscima Miloradom Pavićem i Svetom Lukićem, u čuvenom klubu, u Francuskoj ulici broj 7, tom neobično živom mjestu koje još nije postalo sastajalištem nacionalista. Magrisovo je djelo bilo izvrsno primljeno u novinama i časopisima cijele Jugoslavije.
    Tek jedna trećina moga Mediteranskoga brevijara bila je u tome času prevedena na talijanski. Taj nedovršeni rukopis dobio je u ruke autor Dunava i uskoro poslao predgovor za njegovo talijansko izdanje. Susreti koje spominjem pružili su nam priliku da bolje upoznamo jedan drugoga. Sreo sam i Marisu Madieri. Govorio sam o njezinoj knjizi Zeleno vodene boje (Il verde acqua) u Zagrebu i, za našu talijansku manjinu iz koje potječe spisateljica, u Puli.
    Zatim smo se sretali ne znam koliko puta, na raznim mjestima: u Zagrebu, Trstu, Parizu, Strasbourgu, Barceloni, Beču, Milanu, Rimu. Claudio Magris i Raffaele La Capria pomogli su mi svojim intervencijama u Predsjedništvu Italije da dobijem i talijansko državljanstvo, uz hrvatsko. To mi je mnogo značilo u godinama »između azila i egzila« - u takvu je stanju, u emigraciji, reguliran civilni identitet olakšava život.
    U jesen 1989. godine, u času kad se rušio berlinski zid, bili smo u Beču, nastupali smo zajedno na književnoj večeri posvećenoj Srednjoj Evropi. Dodađaj je, posve prirodno, potresao austrijsku prijestolnicu. Talijanski ambasador nas je pozvao u svoj dom. Po majci Rus, izvrsno je poznavao situaciju u istočnoj Evropi. Razgovarali smo ruski i talijanski. Sjećam se Claudijeva komentara tom prilikom: »Neće biti dobro ako ovaj događaj Zapad dočeka s arogancijom.« I ja sam, uz zadovoljstvo, izražavao nedoumice: manihejski sistem se ruši u svjetskim odnosima, monizam može postati vrlo opasan, tvrd.
    Za razliku od mnogih koji su, prema modi što se ustanovila osamdesetih godina, posebnostima Mitteleurope davali jako ideološko značenje, izvedeno iz odnosa Istok-Zapad, Magris je nastojao svoj pristup izdići iznad prigodnih političkih pretpostavki. G. Konrad, D. Kiš, P. Handke i pisac ovih redova bili su bliži takvu stavu nego nego onom koji se zasnivao na starom pamćenju i antikomunizmu po svaku cijenu.
    Jednoga dana (još sam bio u Zagrebu) pozvao me Talijanski kulturni centar iz Pariza da im pomognem u prezentaciji francuskog prijevoda Dunava. Zamolio sam Danila Kiša (koji je već bio napustio Beograd) i francuskog kritičara Mauricea Nadeaua da pročitaju rukopis prijevoda. I jedan i drugi - Danilo je već bio prvi put liječen od neizlječive bolesti - i Maurice koga smo zvali »nepotkupljivim« (»incorruptible«, poput Robespierrea), nerado su govorili na takvim prezentacijama. Nakon što su pročitali »špalte« (»bozze da correttura«) rado su prihvatili poziv. »Ima lepe asocijacije i ume pisati tvoj prijatelj«. Od Kiša, koji je s osvetničkim zadovoljstvom čitao vlastite i tuđe tekstove, nisam očekivao takav kompliment. (Nije se složio s Magrisom jedino u opisu Subotice: Claudio je vidio fasade toga panonskoga grada kao »kič«, Kiš je pak tražio samilosti za svoj rodni grad.) Nadeau me zamolio da mu pronađem francuski prijevod Magrisove knjižice Le Illazioni su una sciabola, kako bi još bolje upoznao autora. Ja sam pokušao pokazati kako se Dunav mjestimice sužava i svodi samo na svoje korito, drugi put se širi s onu stranu prostora kojima teče i koje oplakuje.
    Danilo Kiš je ubrzo nakon toga podlegao bolesti. Maurice Nadeau je neobično zavolio Magrisa, zaduživao me (već sam bio u emigraciji u Parizu) da ga obavijestim svaki put kad dođe. Nakon izlaska kratkoga romana Drugo more (Un altro mare), ponovo smo se našli, Nadeau je »četiri puta pročitao knjigu« i napisao za La Quinzaine littéraire opširan i izuzetno pohvalan prikaz, na koji sam, priznajem, bio ljubomoran. Sjećam se jednog dugog razgovora u restoranu »Le Philosophe«, gdje nas je Maurice odveo, nedaleko od ulice Vieille du Temple gdje se u to vrijeme nalazila redakcija njegova časopisa. Claudio nam je ispričao, s nekom dječačkom spontanošću i radošću, kako je posredstvom nekih sumnjivih poduzetnika postao fantomatskim izdavačem; mladi i posve nepoznati asistent germanistike, između Torina i Trsta, nije odmah shvatio s kim ima posla i započeo je dogovore s prevodiocima. Sve je, naravno, propalo u vodu. Maurice Nadeau (»izdavač Trockoga«, kako je za sebe rado govorio), koji ni sam nije stekao imetak svojim brojnim izdanjima, slušao je pomno priču, smijuljio se i predložio Claudiju da od toga napravi priču. Ne znam je li to učinio.
    Nešto kasnije, dok sam još ima stanovita utjecaja na one koji odlučuju u zemlji iz koje sam otišao, predložio sam upravi teatra u Splitu da stave na repertoar Magrisova Stadelmanna. Bio je zadovoljan tom splitskom predstavom. Ne znam je li u međuvremenu izišao i prijevod Habsburškog mita, Magrisove disertacije koju je pisao vrlo mlad, književno najsvježijeg doktorata koji sam u životu pročitao.
    Naši su se napori tako sve više približavali i združivali. Za sve prijevode moga Mediteranskoga brevijara strani su izdavači tražili predgovor koji je Claudio Magris napisao za talijansko izdanje.
    U godinama koje su bile neobično teške za Claudija, kad se bolest njegove supruge pogoršavala, vidjeli smo se više puta, kratko, isprekidano, zbunjeno, podrazumijevajući pitanja ili odgovore, ne postavljajući prve i ne očekujući druge. »Postao sam senatorom, ali ne kanim to dugo biti«, rekao mi je jednom prilikom pred Senatom, na Piazzi Navona. Bio sam svjestan neobično teškoga stanja kojem se nije mogao otrgnuti. Pravio sam se da ne primjećujem njegov slabo prikriveni očaj, tračke nade kojom se povremeno zavaravao i koja je iz dana u dan bila sve slabija ne priznajuću sebi samoj svoju slabost. Neću govoriti o tome, dragi Claudio, neću. Ne bih ti umio reći koliko sam volio Marisu Madieri, tvoju Marisu, zajedno s tobom. Njezin talent, prirodno i diskretno ponašanje, način na koji ste se voljeli.
    Kad mi je Magris poslao Mikrokozme bio je već sam. Napisao sam mu kratko pisamce i zahvalio na knjizi, ako se dobro sjećam, ovim riječima: »Ova je knjiga najbolje napisana od svih tvojih dosadašnjih djela. Vidi se da si u međuvremenu mnogo patio.« Kad sam upoznao Claudija Magrisa, bio je još profesor germanistike koji piše članke za novine i knjige. Danas je jedna od najautoritativnijih (autorevole) ličnosti talijanske kulture i književnosti. Možda nisam našao pravu riječ među jezicima i jezičnim dilemama koje su postale dio moje svakodnevice. Njegovo je ponašanje više obilježeno nekom vrstom povjerenja (fiduccia) negoli bilo kakvom kategorijom povezanom s autoritetom. Jednom sam prilikom, u nekom milanskoj televizijskoj emisiji posvećenoj njegovu djelu u kojoj je s nama sudjelovao i glumac d'Ovadia, izdvojio tri pojma kojima se Magris često služi: pietas, epifanija, poniznost (umiltŕ). Termini imaju vjerske konotacije, ali ih on rabi sa savršenom laičnošću. Složio se s tim.
    U Mikrokozmima je, uza sve ostalo, opis stanovitih mjesta na otoku Cresu, u sjevernom Kvarneru, gdje je Claudio često dolazio s Marisom Madieri i njihovim sinovima, gdje i ja provodim ljeto i gdje pišem ove retke.

Zamislite, imamo zajednički otok.

main page    february2000     alexandria press    archives    about us    forum    subscriptions    advertising