|
Prvi
roman Vuleta Žurića se od ostalih štiva koja obrađuju balkanske ratove
devedesetih i pretrajavanje u jednom društvu u raspadanju, razlikuje,
pre svega, po vizuri pripovedanja. Likovi su prikazani sa doziranom groteskom
- njihovi gestovi su u isto vreme dati svedeno i upečatljivo: zahvaljujući
tome, kao i smeloj metaforičnosti štiva, čitalac ove knjige se oseti kao
gledalac, a ona počinje da liči na neki izdanak američke underground kinematografije.
Filmičnosti romana "Blagi dani zatim prođu" doprinosi i kompozicija, građena
po principu bliskom principu omnibusa. U tako pomerenoj vizuri, tipski
iščašeni balkanoidi, kakvi čine većinu likova ovog romana, počinju da
deluju zanimljivo, a njihovo prihvatanje onih uslova koji po neregularnosti
prevazilaze svakodnevni primitivizam, vrlo uzbudljivo. Alexandria Press
će roman "Blagi dani zatim prođu" objaviti u novoj ediciji oktobra 2001.
godine.
I
Brdo,
na trenutak, sasvim izbrisaše pahuljice. Gledao je i dalje u tom pravcu,
glavu naslonivši na vlažnu i hladnu kragnu jakne. Kao da neko rukom skloni
bjelinu - ponovo ugleda tanku crnu liniju gelendera kraj kog su, pod snijegom,
čekale stepenice što vode do tri stabla na brdu, nad kojim ne vidi nebo.
Zastade
i osvrnu se; presta škripa i tuđih koraka.
Kapija
je bila daleko.
"Nisam
pitao za stvari."
"Kakve
stvari?"
"Pa
ove, što su na meni. Kada da dođu po njih?"
"Ne
brini za stvari."
Vojnik
nastavi škripu.
"A
kolika je ambulanta?"
"Pa,
šta znam. Onako."
Vjetar
zabrza. Opet se rastvori zavjesa mećave, pa ugleda dugačku dvospratnicu
što kao brod sa kog je strgnut gusti plast magle leži, usidren, u zavejanom
polju. Vojnik nastavi da korača podnožjem brda na kom se, iza onih stabala,
kako su ocu i njemu kod kapije rekli, nalazi ambulanta. Brdo se, zatim,
udalji od škripe njihovih koraka koji pred ulazom u zgradu, na njenom
pramcu, izudaraše vlažni beton i zadrndaše po rešetki prostrtoj pred staklenim
vratima.
"Gde
je poručnik?" - pitao je vojnik dvojicu bosonogih pušača čiji su nožni
prsti, vireći iz plastičnih papuča, ukočeno buljili u snijeg.
"Bio
je kod Markovića", odgovori visoki i odgurnu se laktom o metalni okvir
vrata.
"A
šta će ti?" - upita drugi.
"Stigao
je novi."
"Gušter?"
- upita visoki, ali ne vojnika.
"Rezervista",
rece.
Ućutaše.
Vojnik nagazi prvu stepenicu.
U
dugačkom hodniku na prvom spratu, oslonjene na zid, naspram velikih visokih
prozora, stajale su prazne soške. Tek u ponekoj pregradi ugledao bi papuče,
ili vojničke čizme iz kojih vire zečije uši čarapa.
Otvoriše
se vrata u samom dnu hodnika, iza posljednjeg prozorskog okna. Vojnik
mu reče da sačeka, pa odskakuta niz stepenice.
Pogleda
na sat. Bilo je devet.
Pogledao
je još dva puta.
Prvo
je bilo devet i dvadeset, a zatim dvadeset i pet do deset.
Prošao
je hodnikom nekoliko puta, pogledom grebući odškrinuta vrata spavaona.
U jednoj je spavao neki, pod ćebetom.
Čuli
su se koraci i na sprat izroni onaj isti vojnik.
"Još
čekaš?!"
"Još."
Vojnik
ponovo otvori ona vrata u dnu hodnika i odmah ih zatvori.
"Idemo
u servis!"
Sišli
su niz stepenice i na izlazu, pored staklenih vrata, naišli na nekoliko
vojnika i dva oficira.
"Dobar
dan, kapetane", reče vojnik ćelavom oficiru.
"Zdravo!
Gdje si krenuo po ovakvom nevremenu?"
"A
vodim ovog novog u servis."
"Gušter?!"
- reče jedan bez činova, ali brkat i debeo.
"Rezervista."
Samo
što im koraci ponovo zaškripaše, za vratove im padoše dozivanja.
Morali
su da se vrate.
"Pa
je li ima neko sad u servisu?"
Vojnik
slegnu ramenima.
"Već
je pola dvanaest", reče ćelavi kapetan. "Ne znam da li je Đuka još tamo."
"A
možda čovjeka džaba vucaraš!" - javi se i drugi oficir. "Možda će ga vratiti
kući, kao onu dvojicu juče."
"Jesi
li bio kod Markovića?"
"Nema
ni njega, ni poručnika. Negde su sa vojskom."
Neko
je pjevao u hodniku.
"Jašta
su! Ko te je to slagao?!" - upita drugi oficir.
"Piksi
mi je tako rekao."
"Ih,
Piksi!"
"Samoooo
ti i jaaaaaaaaaaaaa!" Glas se peo stepeništem.
"Pa
šta da radim, kapetane?"
Ćelavi
pripali cigaretu. "Idite do servisa."
"R'zum'm!"
II
Njuški
utisnutih u prljavo hladno staklo, kroz dva dugačka prozora razdvojena
uskom prostorijom, gledali su vojnika koji ih je gledao i mahao im.
"Jebi
se!" - tiho rece vojnik, pa i on mahnu. "Je li tu Đuka?!" - dreknu.
Vojnik
sa one strane promumla nešto i poče dlanovima da udara providni zid.
"Đuka!
Ej, jesi tu, Đuka?" - drao se vojnik.
Brava
se zagrcnu džangrljavim ključem i zacviliše teška vrata.
"Ko
lupa koji kurac?!"
"Gde
si, bre, ti?! Što ne otvaraš?"
Vojnik
prođe pored čovječuljka na kome su, nad plastičnim papučama, landarale
uzice izblijedjelih dugih vojničkih gaća što su, čak i na njegovim nožicama,
izgledale prekratke. Iz čovječuljkovog pupka, iznad učkura i iz njegovog
trbuha i grudi, sve do krezavih usta i velikog nosa, nad tankim crnim
brčićima, kuljao je dim kroz koji uđe i on.
"Kuda
ste navrli, ej?!"
Čovječuljak
krete za njima, nošen oblakom pare, ali ga zaustavi bat čizama i tresak
teških vrata.
"Ma,
ko…"
"Hajde,
Đukice, da me razdužiš", reče vojnik što je dotrčao s druge strane. "Skidam
se. Gotovo je."
III
"Što
da ne uzme?" - interesovao se čovječuljak, gledajući u gomilu na vlažnom
popločanom podu.
"Pa,
je l' bi ti uzeo stvari koje je pre pet minuta sa sebe skinuo drugi čovek?!"
Čovječuljak
ode iza praznog pulta, sagnu se, uspravi, zašuška prstićima po kutiji
šibica iz koje izvadi palidrvce i metnu ga u usne.
"Što
niste došli ranije?"
"Đuka,
ne seri više, keve ti! Daj čoveku odelo! Drkam se sa njim odjutros."
Đuka
se ponovo sagnu i na pult, pored kutije šibica, smjesti debelu svesku
tvrdih crvenih korica, otvori je i tamo pronađe hemijsku olovku kojom
zapisa nekoliko znakova, prekidajući popunjavanje misteriozne ukrštenice
pogledajući ka civilu.
"Ja
odoh da ručam", reče vojnik. "Ti, kad se obučeš, vrati se u paviljon do
one kancelarije! Reci im da si novi."
"Šta
je za ručak?" - upita Đuka odozgo, sa merdevina, lijevom rukom prebirajući
po složenim vojničkim pantalonama, seleći palidrvce iz jednog u drugi
kraj usana.
"Kupus",
reče vojnik, otvarajući teška vrata iza kojih je padao snijeg.
"E
jebi ga! Nema! Moram da odem do magacina."
IV
Mnoge
pahuljice stigoše do parketa, a hladan vjetar nastavi da mu zatrpava lice.
Desno od sirom otvorenog prozora, bez tona, snijeg je padao na spaljenu
kucu koja nestade sa ekrana kog prekri crnina.
Kod
zida na kome su, pod crvenim napućenim usnama sisate plavuše, nalik na
vod postrojen zbog svečanosti, stajali sitno štampani datumi posljednjeg
mjeseca u godini - oficir se iskašlja i podiže slušalicu.
"Halo,
centrala?! Daj mi gradsku!"
Pod
stegnutim opasačem, iz kog se dizala čista vojnička košulja precrtana
kosom stazom uprtača, lijeno su, sve do golih modrih članaka i stopala
u plastičnim papučama, visile zgužvane nogavice pantalona.
"Petčetriosam,
dvajedanosam. Aha."
Vrata
se otvoriše i hemijska olovka zakoluta stolom, sve do tanjira u kome se,
u skorenom saftu, nasukana na komadić krompira, sušila korica hljeba.
Oficir,
veoma star, zatvori vrata; pogleda kroz prozor, zatim u ekran, potom u
leđa oficira koji je i dalje držao slušalicu na desnom uvetu, a na kraju:
pogleda njega.
Stare
čizme u kojima kao da nema nogu. Iz jedne raste široka nogavica vojničkih
pantalona, dok se druga nogavica prelila preko čizme. U krilu vojnika
prepuna velika kesa iza koje se, na sve strane, baškari razdrljena vojnička
bluza. Kesa se diže sa vojnikovog krila, ali stari oficir pokazuje da
ne mora da ustaje.
Prilazi
televizoru i pored stola nailazi na transportnu torbu iz koje vire rukavi
vojničkog džempera, nogavice dugačkih gaća, plava flanelska pidžama…
"Halo…
Aha. Dobro, onda kasnije. Zdravo!"
"Koju
sad zoveš, a?"
Visoki
oficir sjede za sto i prihvati ponuđenu cigaretu.
"Hoćeš
ti?" - stari oficir ponudi i njega.
"Ne,
hvala, gospodine majore, dozvolite da se obratim gospodinu poručniku?!"
Pogledaše
ga oficiri.
"Hajde",
reče starac.
"Gospodine
poručniče, čuo sam jutros od nekih dole, oficira, da ste neke rezerviste,
juče, odmah vratili kući."
"Jesmo."
"Nisu
nam potrebni", reče major.
"Pa,
ja sam student. Juče sam primio poziv i jutros sam došao. Iza Nove godine
počinju ispiti…"
"Koji
si rod?"
"Sanitet,
gospodine poručniče."
"Bolničar?"
- pitao je major.
"Da,
gospodine majore."
"Garnizonskoj
ambulanti fali jedan bolničar. Idi… ne, ostani ti ovde, doći ce po tebe
jedan rezervni oficir, da ideš da zadužiš naoružanje, pa onda u ambulantu."
"R'zum'm!"
- reče tiho, pritisnut kesom, u sobi na čiji je pod, još uvijek, padao
snijeg.
V
U
pauzi televizijskih prenosa fudbalskih utakmica često je emitovan film
o pingvinima. Gegali su se tamo-vamo po bjelini, ili su samo stajali,
pognutih glava, dok ih je vjetar, uz Albinonijev Adagio, sve jače
zbijao u masu sličnu grupicama ljudi u uniformama što kao insekti zvrje
pod svjetiljkama oklembešenim o bandere pobodene u led, kod stražnjeg
ulaza u kasarnsku trpezariju.
I
on je stajao.
"Što
ne ulazimo?" - upita mladića plave čičkave kose.
"A
svaki put nas ovako jebavaju! Rezerva uvijek na kraju. Juče, za ručak,
dok smo došli na red, nestalo hljeba. Ooooooo, buraz, đe s' ti?!"
Iz
mraka dokliza maleni čovjek.
"'Ajmo!"
"Đe,
bolan?!"
"U
kafanu!"
"A
večera?"
"Ma
jebo viršle", reče maleni.
"Opet
viršle?!"
"Opet."
"Pretvorićemo
se u kite, Tite mi!"
VI
Bez
naočara bolje čuje.
Zujanje
tranzistora iz hodnika i, još udaljenije, šuštanje vode iz klozeta.
U
spavaoni - pod zvrndanjem neonske cijevi, nad koracima mladića masnih
šiški koji, otkako su se vratili sa večere, gazi prljavim podom, od širom
otvorenih vrata, duž dva reda gvozdenih kreveta, sve do zida, golog i
žutog - čuje nekoliko razgovora, hrkanje i pitanje mutnog mladića što
leži na krevetu naspram njegovog.
"Odakle
si?"
Stavlja
naočare i ustaje sa neraspremljene postelje.
"Iz
grada."
"Mi
smo ti skoro svi iz Rajlovca."
Prođe
onaj hodač i obojica su gledali kako dolazi do zida, gleda u plafon, kratko,
i kreće natrag.
"Juče
je došao, ne znam zašto ga već ne puštaju", šapne mladic.
"A
ti, od kad si ovdje?"
"Ima
pet dana. Juče je došao on i danas ti. Svi ostali smo tu već pet dana.
Dvadeset i pet duša. A kažu da su pozvali četristo!"
"Ih?!"
"Matere
mi!"
"Pa
što i nas ne puste?"
"Držaće
nas četiri mjeseca."
VII
"To
vojska priča. Znaš vojsku", govori mu otac dok na drugoj klupi, u malenoj
prostoriji iz čijih drvenih zidova vire dva telefonska aparata, mladi
vojnik drži dlan na djevojčinom licu.
"A,
ne znam."
"Pa
šta kaže kapetan?"
Sikira
ulazi u prostoriju koja sasvim potamni, namigne mu, pogleda ka vojniku
i djevojci, zviznu, pa ščepa telefonsku slušalicu.
"Ko
je ovaj?" - kroz smiješak upita otac.
"Sikira."
"Sikira?!"
Klimnu
glavom. "Iz voda."
Sikira
pažljivo vrati slušalicu, namignu im još jednom i izađe.
"Pa
on je stariji od mene."
"Možda."
"I
njega su zvali?!"
"Jednog
ludog su tek juče pustili. Četiri dana je hodao gore-dole po spavaoni."
"A
jesu li svi artiljerci?"
"Ma
jok! Ima jedan intendant, ima nekoliko vezista."
"Pa
što ste sad svi artiljerija?"
Slegne
ramenima i gleda u dvije kese. U jednoj su stvari koje je imao na sebi
kada ga je, prije tri dana, otac dovezao do kapije.
U
drugoj kesi je hrana.
VIII
"Paz'
da ne upali!" - riknu Sikira, baci opušak koji odskoči od smrznute gomile
snijega sto je, sa obe strane, stiskala klizavo stepenište, pa uđe u nimalo
topliji hodnik gdje su, nalik na bolesne sto čekaju pregled, ćutali rezervisti.
"Niko
neće, bolan, da misli glavom! Nadigli nas jutros ko kurčeve! Sinoć onaj
njonjavi kaže: 'Sve je spremno, samo vi da ne omanete!' Spremna ti je
mater, da ti je stoput pogodim!"
"Pa
šta je trebalo da urade", interesovao se kod Sikire brkati mladić, "da
stave kamijone u spavaonu, ha?!"
"E
ti kad ne bi nešto srao, ne bi ni tog rata bilo!" - zakuka Sikira, ostali
se nasmijaše, a on ponovo izađe na stepenište, opet ne zatvorivši staklena
vrata prizemne montažne barake.
"Student,
koliko već ima?" - upita ga Goran.
"Devet
i deset."
"Aaaaa,
jebem li im gađanje!"
"Gogi,
šta se nerviraš", reče Prcika. "Čekaćemo Novu na strelištu."
"Pa
tu odma' je i Sikirina kuća. Je li, Sikira?!"
Sikira
se okrenu, pljunu i vrati se hodnik. "Reci, rezervni porućniče!"
"Tebi
je kuća kod poligona?"
"I
kuća i baba!"
"A
kamion?"
"Prcojzlo,
ćuti!"
"Što
da ćutim?! Stalno se hvališ kako voziš kamion…"
"Pa
ko veliš, što da čekamo onog dole, majmuna, sto duva u mjenjač, prdi u
kočnicu i zaliva ih čajem?! Pa i jes' tako! Da su me sinoć zovnuli i rekli,
ma mogli su i jutros: 'Gospod'ne Sikira, idi u firmu po kamijon i odvedi
der vojsku na gađanje…"
Kroz
hladnoću i njihov kiseli smijeh, u hodnik, kao smrdljiva voda što dolazi
ko zna odakle, pa teče, dalje, tanko i uplašeno, stiže zvuk tandrkanja.
"Fala
kuuuuuurcu!" - prodera se Sikira, zgrabi šljem i pušku, jurnu napolje,
sidje niz stepenice, okliznu se, i pade.
IX
Vlažna
zavjesa mećave se čas dizala, čas spuštala, nekoga sasvim zaklanjajući,
bojeći ga u bijelo, a druge ostavljajući vidljive, pod brdom koje je,
obraslo grmljem pod snijegom, ličilo na bubuljičavog pubertetliju. Između
njih i tog ogromnog tijela, što se u daljini naslanjalo na još višeg i
kvrgavijeg rođaka, tonulo je, pod sve jačom mećavom, strelište.
Kada
je, oko podneva, do kraja zavejanog puta stigao i drugi kamion - kapetan
komandova zbor i dvadesetak ljudi, sa puškama o ramenima, krenuše ka bijelom
koritu iz koga će, pola sata kasnije, utuljeni teškim sivim nebom sa kog
su opale sve pahuljice, odjeknuti prvi pucnji.
Stajao
je, malen, na dnu te kade, trudeći se da, u daljini, ugleda mete.
Vidio
je one iz prethodne grupe, kako leže, u snijegu, pod nakostriješenim kapama
i kako se, blago, pomjere kad pkne pucanj kog odmah proguta priroda. Poslije,
ljudi se dižu i trče ka dalekom zidu od zemlje i snijega. Kao ćaknuti
vukovi, nevidljivi, počnu da zavijaju, a kad se pojave: posrću i pljuju.
Sve
to ponavljaju još jednom i kada se, umorni, ponovo vrate, kapetan nešto
viknu, a vojnici koji desno i lijevo od njega čekaju, cupkajući i pušeći,
bacaju opuške, pa uskaču u snijeg.
Gleda
oblak kako trbusinu jedva prenosi preko vrha dalekog brda, čuje Gorana
kako glasno diše, a onda se ućuti i - puca. Svoje metke je već odavno
bacio ka metama koje, i dalje, ne vidi. Kapetan opet zaurla i neki već
grabe ka uzbrdici, pa nestaju. Nestaje, valjda, i on, jer upada u široki
rov iz kog se iskobeljava dok se drugi, zadovoljni probnim gađanjem, vraćaju.
Prilazi,
gušeći se, sav u znoju, crnoj drvenoj tabli i posmatra je, tražeći, na
trenutak, tragove svog pucanja.
Odustaje.
Naslonjen
na ostatke drvene ograde gleda ka gradu kog, od još brdá, oblaka i prvog
sumraka, ne vidi. Iza leđa odjekuju pucnji.
"Stižemo",
kaže Goran. "Tek je četiri."
Još
osam sati hiljadu devetsto devedeset i prve.
|