Prvi roman Vuleta Žurića se od ostalih štiva koja obrađuju balkanske ratove devedesetih i pretrajavanje u jednom društvu u raspadanju, razlikuje, pre svega, po vizuri pripovedanja. Likovi su prikazani sa doziranom groteskom - njihovi gestovi su u isto vreme dati svedeno i upečatljivo: zahvaljujući tome, kao i smeloj metaforičnosti štiva, čitalac ove knjige se oseti kao gledalac, a ona počinje da liči na neki izdanak američke underground kinematografije. Filmičnosti romana "Blagi dani zatim prođu" doprinosi i kompozicija, građena po principu bliskom principu omnibusa. U tako pomerenoj vizuri, tipski iščašeni balkanoidi, kakvi čine većinu likova ovog romana, počinju da deluju zanimljivo, a njihovo prihvatanje onih uslova koji po neregularnosti prevazilaze svakodnevni primitivizam, vrlo uzbudljivo. Alexandria Press će roman "Blagi dani zatim prođu" objaviti u novoj ediciji oktobra 2001. godine.

I

Brdo, na trenutak, sasvim izbrisaše pahuljice. Gledao je i dalje u tom pravcu, glavu naslonivši na vlažnu i hladnu kragnu jakne. Kao da neko rukom skloni bjelinu - ponovo ugleda tanku crnu liniju gelendera kraj kog su, pod snijegom, čekale stepenice što vode do tri stabla na brdu, nad kojim ne vidi nebo.

Zastade i osvrnu se; presta škripa i tuđih koraka.

Kapija je bila daleko.

"Nisam pitao za stvari."

"Kakve stvari?"

"Pa ove, što su na meni. Kada da dođu po njih?"

"Ne brini za stvari."

Vojnik nastavi škripu.

"A kolika je ambulanta?"

"Pa, šta znam. Onako."

Vjetar zabrza. Opet se rastvori zavjesa mećave, pa ugleda dugačku dvospratnicu što kao brod sa kog je strgnut gusti plast magle leži, usidren, u zavejanom polju. Vojnik nastavi da korača podnožjem brda na kom se, iza onih stabala, kako su ocu i njemu kod kapije rekli, nalazi ambulanta. Brdo se, zatim, udalji od škripe njihovih koraka koji pred ulazom u zgradu, na njenom pramcu, izudaraše vlažni beton i zadrndaše po rešetki prostrtoj pred staklenim vratima.

"Gde je poručnik?" - pitao je vojnik dvojicu bosonogih pušača čiji su nožni prsti, vireći iz plastičnih papuča, ukočeno buljili u snijeg.

"Bio je kod Markovića", odgovori visoki i odgurnu se laktom o metalni okvir vrata.

"A šta će ti?" - upita drugi.

"Stigao je novi."

"Gušter?" - upita visoki, ali ne vojnika.

"Rezervista", rece.

Ućutaše. Vojnik nagazi prvu stepenicu.

U dugačkom hodniku na prvom spratu, oslonjene na zid, naspram velikih visokih prozora, stajale su prazne soške. Tek u ponekoj pregradi ugledao bi papuče, ili vojničke čizme iz kojih vire zečije uši čarapa.

Otvoriše se vrata u samom dnu hodnika, iza posljednjeg prozorskog okna. Vojnik mu reče da sačeka, pa odskakuta niz stepenice.

Pogleda na sat. Bilo je devet.

Pogledao je još dva puta.

Prvo je bilo devet i dvadeset, a zatim dvadeset i pet do deset.

Prošao je hodnikom nekoliko puta, pogledom grebući odškrinuta vrata spavaona. U jednoj je spavao neki, pod ćebetom.

Čuli su se koraci i na sprat izroni onaj isti vojnik.

"Još čekaš?!"

"Još."

Vojnik ponovo otvori ona vrata u dnu hodnika i odmah ih zatvori.

"Idemo u servis!"

Sišli su niz stepenice i na izlazu, pored staklenih vrata, naišli na nekoliko vojnika i dva oficira.

"Dobar dan, kapetane", reče vojnik ćelavom oficiru.

"Zdravo! Gdje si krenuo po ovakvom nevremenu?"

"A vodim ovog novog u servis."

"Gušter?!" - reče jedan bez činova, ali brkat i debeo.

"Rezervista."

Samo što im koraci ponovo zaškripaše, za vratove im padoše dozivanja.

Morali su da se vrate.

"Pa je li ima neko sad u servisu?"

Vojnik slegnu ramenima.

"Već je pola dvanaest", reče ćelavi kapetan. "Ne znam da li je Đuka još tamo."

"A možda čovjeka džaba vucaraš!" - javi se i drugi oficir. "Možda će ga vratiti kući, kao onu dvojicu juče."

"Jesi li bio kod Markovića?"

"Nema ni njega, ni poručnika. Negde su sa vojskom."

Neko je pjevao u hodniku.

"Jašta su! Ko te je to slagao?!" - upita drugi oficir.

"Piksi mi je tako rekao."

"Ih, Piksi!"

"Samoooo ti i jaaaaaaaaaaaaa!" Glas se peo stepeništem.

"Pa šta da radim, kapetane?"

Ćelavi pripali cigaretu. "Idite do servisa."

"R'zum'm!"

II

Njuški utisnutih u prljavo hladno staklo, kroz dva dugačka prozora razdvojena uskom prostorijom, gledali su vojnika koji ih je gledao i mahao im.

"Jebi se!" - tiho rece vojnik, pa i on mahnu. "Je li tu Đuka?!" - dreknu.

Vojnik sa one strane promumla nešto i poče dlanovima da udara providni zid.

"Đuka! Ej, jesi tu, Đuka?" - drao se vojnik.

Brava se zagrcnu džangrljavim ključem i zacviliše teška vrata.

"Ko lupa koji kurac?!"

"Gde si, bre, ti?! Što ne otvaraš?"

Vojnik prođe pored čovječuljka na kome su, nad plastičnim papučama, landarale uzice izblijedjelih dugih vojničkih gaća što su, čak i na njegovim nožicama, izgledale prekratke. Iz čovječuljkovog pupka, iznad učkura i iz njegovog trbuha i grudi, sve do krezavih usta i velikog nosa, nad tankim crnim brčićima, kuljao je dim kroz koji uđe i on.

"Kuda ste navrli, ej?!"

Čovječuljak krete za njima, nošen oblakom pare, ali ga zaustavi bat čizama i tresak teških vrata.

"Ma, ko…"

"Hajde, Đukice, da me razdužiš", reče vojnik što je dotrčao s druge strane. "Skidam se. Gotovo je."

III

"Što da ne uzme?" - interesovao se čovječuljak, gledajući u gomilu na vlažnom popločanom podu.

"Pa, je l' bi ti uzeo stvari koje je pre pet minuta sa sebe skinuo drugi čovek?!"

Čovječuljak ode iza praznog pulta, sagnu se, uspravi, zašuška prstićima po kutiji šibica iz koje izvadi palidrvce i metnu ga u usne.

"Što niste došli ranije?"

"Đuka, ne seri više, keve ti! Daj čoveku odelo! Drkam se sa njim odjutros."

Đuka se ponovo sagnu i na pult, pored kutije šibica, smjesti debelu svesku tvrdih crvenih korica, otvori je i tamo pronađe hemijsku olovku kojom zapisa nekoliko znakova, prekidajući popunjavanje misteriozne ukrštenice pogledajući ka civilu.

"Ja odoh da ručam", reče vojnik. "Ti, kad se obučeš, vrati se u paviljon do one kancelarije! Reci im da si novi."

"Šta je za ručak?" - upita Đuka odozgo, sa merdevina, lijevom rukom prebirajući po složenim vojničkim pantalonama, seleći palidrvce iz jednog u drugi kraj usana.

"Kupus", reče vojnik, otvarajući teška vrata iza kojih je padao snijeg.

"E jebi ga! Nema! Moram da odem do magacina."

IV

Mnoge pahuljice stigoše do parketa, a hladan vjetar nastavi da mu zatrpava lice. Desno od sirom otvorenog prozora, bez tona, snijeg je padao na spaljenu kucu koja nestade sa ekrana kog prekri crnina.

Kod zida na kome su, pod crvenim napućenim usnama sisate plavuše, nalik na vod postrojen zbog svečanosti, stajali sitno štampani datumi posljednjeg mjeseca u godini - oficir se iskašlja i podiže slušalicu.

"Halo, centrala?! Daj mi gradsku!"

Pod stegnutim opasačem, iz kog se dizala čista vojnička košulja precrtana kosom stazom uprtača, lijeno su, sve do golih modrih članaka i stopala u plastičnim papučama, visile zgužvane nogavice pantalona.

"Petčetriosam, dvajedanosam. Aha."

Vrata se otvoriše i hemijska olovka zakoluta stolom, sve do tanjira u kome se, u skorenom saftu, nasukana na komadić krompira, sušila korica hljeba.

Oficir, veoma star, zatvori vrata; pogleda kroz prozor, zatim u ekran, potom u leđa oficira koji je i dalje držao slušalicu na desnom uvetu, a na kraju: pogleda njega.

Stare čizme u kojima kao da nema nogu. Iz jedne raste široka nogavica vojničkih pantalona, dok se druga nogavica prelila preko čizme. U krilu vojnika prepuna velika kesa iza koje se, na sve strane, baškari razdrljena vojnička bluza. Kesa se diže sa vojnikovog krila, ali stari oficir pokazuje da ne mora da ustaje.

Prilazi televizoru i pored stola nailazi na transportnu torbu iz koje vire rukavi vojničkog džempera, nogavice dugačkih gaća, plava flanelska pidžama…

"Halo… Aha. Dobro, onda kasnije. Zdravo!"

"Koju sad zoveš, a?"

Visoki oficir sjede za sto i prihvati ponuđenu cigaretu.

"Hoćeš ti?" - stari oficir ponudi i njega.

"Ne, hvala, gospodine majore, dozvolite da se obratim gospodinu poručniku?!"

Pogledaše ga oficiri.

"Hajde", reče starac.

"Gospodine poručniče, čuo sam jutros od nekih dole, oficira, da ste neke rezerviste, juče, odmah vratili kući."

"Jesmo."

"Nisu nam potrebni", reče major.

"Pa, ja sam student. Juče sam primio poziv i jutros sam došao. Iza Nove godine počinju ispiti…"

"Koji si rod?"

"Sanitet, gospodine poručniče."

"Bolničar?" - pitao je major.

"Da, gospodine majore."

"Garnizonskoj ambulanti fali jedan bolničar. Idi… ne, ostani ti ovde, doći ce po tebe jedan rezervni oficir, da ideš da zadužiš naoružanje, pa onda u ambulantu."

"R'zum'm!" - reče tiho, pritisnut kesom, u sobi na čiji je pod, još uvijek, padao snijeg.

V

U pauzi televizijskih prenosa fudbalskih utakmica često je emitovan film o pingvinima. Gegali su se tamo-vamo po bjelini, ili su samo stajali, pognutih glava, dok ih je vjetar, uz Albinonijev Adagio, sve jače zbijao u masu sličnu grupicama ljudi u uniformama što kao insekti zvrje pod svjetiljkama oklembešenim o bandere pobodene u led, kod stražnjeg ulaza u kasarnsku trpezariju.

I on je stajao.

"Što ne ulazimo?" - upita mladića plave čičkave kose.

"A svaki put nas ovako jebavaju! Rezerva uvijek na kraju. Juče, za ručak, dok smo došli na red, nestalo hljeba. Ooooooo, buraz, đe s' ti?!"

Iz mraka dokliza maleni čovjek.

"'Ajmo!"

"Đe, bolan?!"

"U kafanu!"

"A večera?"

"Ma jebo viršle", reče maleni.

"Opet viršle?!"

"Opet."

"Pretvorićemo se u kite, Tite mi!"

VI

Bez naočara bolje čuje.

Zujanje tranzistora iz hodnika i, još udaljenije, šuštanje vode iz klozeta.

U spavaoni - pod zvrndanjem neonske cijevi, nad koracima mladića masnih šiški koji, otkako su se vratili sa večere, gazi prljavim podom, od širom otvorenih vrata, duž dva reda gvozdenih kreveta, sve do zida, golog i žutog - čuje nekoliko razgovora, hrkanje i pitanje mutnog mladića što leži na krevetu naspram njegovog.

"Odakle si?"

Stavlja naočare i ustaje sa neraspremljene postelje.

"Iz grada."

"Mi smo ti skoro svi iz Rajlovca."

Prođe onaj hodač i obojica su gledali kako dolazi do zida, gleda u plafon, kratko, i kreće natrag.

"Juče je došao, ne znam zašto ga već ne puštaju", šapne mladic.

"A ti, od kad si ovdje?"

"Ima pet dana. Juče je došao on i danas ti. Svi ostali smo tu već pet dana. Dvadeset i pet duša. A kažu da su pozvali četristo!"

"Ih?!"

"Matere mi!"

"Pa što i nas ne puste?"

"Držaće nas četiri mjeseca."

VII

"To vojska priča. Znaš vojsku", govori mu otac dok na drugoj klupi, u malenoj prostoriji iz čijih drvenih zidova vire dva telefonska aparata, mladi vojnik drži dlan na djevojčinom licu.

"A, ne znam."

"Pa šta kaže kapetan?"

Sikira ulazi u prostoriju koja sasvim potamni, namigne mu, pogleda ka vojniku i djevojci, zviznu, pa ščepa telefonsku slušalicu.

"Ko je ovaj?" - kroz smiješak upita otac.

"Sikira."

"Sikira?!"

Klimnu glavom. "Iz voda."

Sikira pažljivo vrati slušalicu, namignu im još jednom i izađe.

"Pa on je stariji od mene."

"Možda."

"I njega su zvali?!"

"Jednog ludog su tek juče pustili. Četiri dana je hodao gore-dole po spavaoni."

"A jesu li svi artiljerci?"

"Ma jok! Ima jedan intendant, ima nekoliko vezista."

"Pa što ste sad svi artiljerija?"

Slegne ramenima i gleda u dvije kese. U jednoj su stvari koje je imao na sebi kada ga je, prije tri dana, otac dovezao do kapije.

U drugoj kesi je hrana.

VIII

"Paz' da ne upali!" - riknu Sikira, baci opušak koji odskoči od smrznute gomile snijega sto je, sa obe strane, stiskala klizavo stepenište, pa uđe u nimalo topliji hodnik gdje su, nalik na bolesne sto čekaju pregled, ćutali rezervisti.

"Niko neće, bolan, da misli glavom! Nadigli nas jutros ko kurčeve! Sinoć onaj njonjavi kaže: 'Sve je spremno, samo vi da ne omanete!' Spremna ti je mater, da ti je stoput pogodim!"

"Pa šta je trebalo da urade", interesovao se kod Sikire brkati mladić, "da stave kamijone u spavaonu, ha?!"

"E ti kad ne bi nešto srao, ne bi ni tog rata bilo!" - zakuka Sikira, ostali se nasmijaše, a on ponovo izađe na stepenište, opet ne zatvorivši staklena vrata prizemne montažne barake.

"Student, koliko već ima?" - upita ga Goran.

"Devet i deset."

"Aaaaa, jebem li im gađanje!"

"Gogi, šta se nerviraš", reče Prcika. "Čekaćemo Novu na strelištu."

"Pa tu odma' je i Sikirina kuća. Je li, Sikira?!"

Sikira se okrenu, pljunu i vrati se hodnik. "Reci, rezervni porućniče!"

"Tebi je kuća kod poligona?"

"I kuća i baba!"

"A kamion?"

"Prcojzlo, ćuti!"

"Što da ćutim?! Stalno se hvališ kako voziš kamion…"

"Pa ko veliš, što da čekamo onog dole, majmuna, sto duva u mjenjač, prdi u kočnicu i zaliva ih čajem?! Pa i jes' tako! Da su me sinoć zovnuli i rekli, ma mogli su i jutros: 'Gospod'ne Sikira, idi u firmu po kamijon i odvedi der vojsku na gađanje…"

Kroz hladnoću i njihov kiseli smijeh, u hodnik, kao smrdljiva voda što dolazi ko zna odakle, pa teče, dalje, tanko i uplašeno, stiže zvuk tandrkanja.

"Fala kuuuuuurcu!" - prodera se Sikira, zgrabi šljem i pušku, jurnu napolje, sidje niz stepenice, okliznu se, i pade.

IX

Vlažna zavjesa mećave se čas dizala, čas spuštala, nekoga sasvim zaklanjajući, bojeći ga u bijelo, a druge ostavljajući vidljive, pod brdom koje je, obraslo grmljem pod snijegom, ličilo na bubuljičavog pubertetliju. Između njih i tog ogromnog tijela, što se u daljini naslanjalo na još višeg i kvrgavijeg rođaka, tonulo je, pod sve jačom mećavom, strelište.

Kada je, oko podneva, do kraja zavejanog puta stigao i drugi kamion - kapetan komandova zbor i dvadesetak ljudi, sa puškama o ramenima, krenuše ka bijelom koritu iz koga će, pola sata kasnije, utuljeni teškim sivim nebom sa kog su opale sve pahuljice, odjeknuti prvi pucnji.

Stajao je, malen, na dnu te kade, trudeći se da, u daljini, ugleda mete.

Vidio je one iz prethodne grupe, kako leže, u snijegu, pod nakostriješenim kapama i kako se, blago, pomjere kad pkne pucanj kog odmah proguta priroda. Poslije, ljudi se dižu i trče ka dalekom zidu od zemlje i snijega. Kao ćaknuti vukovi, nevidljivi, počnu da zavijaju, a kad se pojave: posrću i pljuju.

Sve to ponavljaju još jednom i kada se, umorni, ponovo vrate, kapetan nešto viknu, a vojnici koji desno i lijevo od njega čekaju, cupkajući i pušeći, bacaju opuške, pa uskaču u snijeg.

Gleda oblak kako trbusinu jedva prenosi preko vrha dalekog brda, čuje Gorana kako glasno diše, a onda se ućuti i - puca. Svoje metke je već odavno bacio ka metama koje, i dalje, ne vidi. Kapetan opet zaurla i neki već grabe ka uzbrdici, pa nestaju. Nestaje, valjda, i on, jer upada u široki rov iz kog se iskobeljava dok se drugi, zadovoljni probnim gađanjem, vraćaju.

Prilazi, gušeći se, sav u znoju, crnoj drvenoj tabli i posmatra je, tražeći, na trenutak, tragove svog pucanja.

Odustaje.

Naslonjen na ostatke drvene ograde gleda ka gradu kog, od još brdá, oblaka i prvog sumraka, ne vidi. Iza leđa odjekuju pucnji.

"Stižemo", kaže Goran. "Tek je četiri."

Još osam sati hiljadu devetsto devedeset i prve.