Rokenrol

U današnjoj eri vladavine digitalne produkcije i mamutskih diskografskih kuća, pitanje opstanka tzv.songwritting muzike "sa angažovanim stavom", poprima sasvim drugačiji značaj. Mnogi smatraju da više i nema šta da se kaže, i da je Bob Dylan već sve rekao, Alanis Morissette pokupila pare, i da je najpametnije u beskraj reciklirati rifove Boba Marlyea.

Ben Harper je jedan od malobrojnih autora mlađe generacije koji imaju šta da poruče i istovremeno ušetaju u srce svojih slušalaca. Poreklom iz muzičke porodice, ovaj kompozitor i gitarista, rođen je u malom predgrađu Los Anđelesa 1969. godine. U tinejdžerskim godinama počeo je da pokazuje interesovanje za blues i jazz, a pažnju je privukao kada je kao dvadesetogodišnjak nastupio u jednom klubu zajedno sa svojim herojem, blues ikonom Taj Mahalom. Nekoliko godina kasnije, potpisuje ugovor za "Virgin records".

Politički intoniran debi album "Welcome to the cruel world" objavljen 1993. godine, već je i samim naslovom označio osnovne smernice Harperovog muzičkog izraza. Društvene teme Harper obrađuje u svom ličnom, intimnom doživljaju, baš kao i ljubavne. Međutim, čak i u svom najradikalnijem maniru, kao u pesmi "Like a King", kada peva o na smrt isprebijanom crnom mladiću Rodnieu Kingu, prizivajući njegovog poznatijeg prezimenjaka Martina Lutera, Harper odbija da se uvuče u zamku izlizane crnačke propagande i folk patetike. Njegov stav je jasan, poruka direktna, ali sa univerzalnim značenjem. Pesme kao što su "Whipping boy", "Don't take that attitude to your grave", "Waiting on an angel", i naročito, gorka balada "I'll rise", pokazale su neuobičajenu izvođačku zrelost za jedno debitanstsko ostvarenje.

Na trenutke propovednički nastrojen i spiritualistički nadahnut, naročito na svom drugom, sada već kultnom albumu "Fight for your mind" (još jedan eksplicitan naslov), koji je objavljen 1995., Harper se predstavlja kao duhovni predvodnik onog dela moralno posrnule www.http. generacije koja odbija da svoju setu ili dobro raspoloženje definiše isključivo preko elektronskih semplova i kompjuterskih igrica. To naravno nikako ne znači da je Harper na bilo koji način anahron, ili da njegova muzika nije savremena. Naprotiv, svaki njegov album predstavlja produkcijsko remek delo za sebe. Harper poseduje upravo sve što je potrebno: snažan, gotovo preglasan bubanj, naglašene bas linije i svoju akustičnu slide gitaru koja tiho rezi iz pozadine. Harperov karakterističan, hrapav vokal često na ivici šapata, zvuči podjednako snažno i u bržim numerama kao i u sentimentalnim ljubavnim baladama, u kojima maestralno na jednom mestu priziva Marleya i Dylana u mutljavini delte Misisipija. Ljudi iz pratećeg benda, na basu - Juan Nelson, superteškaš crnac, i Oliver Charles, koji izgleda kao simpatizer nekakvog natzi-hard core pokreta, za bubnjevima, metronomski precizno pumpaju iz pozadine. U numerama kao što su "Please me like you want to", "Gold to me", "Burn one down" i naslovnoj, "Fight for your mind", Harper je uspeo ono što malo kome danas polazi za rukom, da na jednom mestu poveže pop senzibilitet na roots osnovi . Njegov zvuk, površno posmatrano, sasvim je straight, nema tu previše muziciranja, međutim, sama činjenica da su u pitanju trojica koja sviraju svoje instrumente uživo u studiju, bez dosnimavanja, deluje podsticajno i osvežavajuće, a poruke lebde u vazduhu.

Anarho-liberalni liricizam Harpera prelomljen kroz prizmu hrišćanskog milosrđa, odiše naivnom iskrenošću, naročito kada je u duhu ekološkog sentimenta uperen protiv kapitalističke eksploatacije, kao u pesmi "Excuse me Mr.", u kojoj Harper preko zarazne bas linije od tri tona, cinično peva (zapravo izgovara) kroz efekat megafona, ove stihove:

Njegov folk-punk-blues manir toliko je neodoljivo autentičan da se jednostavno može ugurati na bilo koju žanrovsku policu (remiks numere "Whipping Boy" sa prvog albuma, postao je jedan od hitova sa petog izdanja kultne serije trip-hop kompilacija "Rebirth of the cool"). Jednostavnost je kod Harpera samo forma koja njemu u datom treuntku najbolje odgovara, što ne znači da se on neće upustiti u složenije muzičke poduhvate, o čemu najbolje svedoči bogobojažljiva 14minutna epopeja, "God fearin' man".

Treći album "The Will To Live" iz 1998. godine, oslanja se na nešto čvršći funk zvuk, podjednako pod uticajem John Lee Hookera, Hendrixa i Bad Brainsa, ostavljajući i dalje dovoljno prostora za političke konotacije, što dokazuje da oštrica ovog muzičara još nije otupela.

Najblaže rečeno, Harper je autor kome se veruje, čak i onda kada na unutrašnjem omotu albuma "Fight for your mind" sedi u crkvi u "adidas" trenerci i moli se bogu. Međutim, Harper vas ne tera da volite Isusa, niti vas vodi u revoluciju i borbu za nezavisnost. Ne govori vam da je droga smrt ili da treba spasiti kitove u severnom moru. To naravno ne znači da on nije propovednik, on to nesumnjivo jeste, ali sve što traži je neka vrsta duhovnog osvešćenja. Na koji način i kako, to je već stvar ličnog izbora.