i
neka, neka dolaze
i neka, neka dolaze ljudi. treba podržati, upravo poduprijeti taj kafanski way of life. u sitne sate. kada se neupućena masa predaje kazaljkama sata. napuštajući raskošne vrtove vina i riječî. opravdavajući se jutarnjim mamurlukom i bezveznim obvezama. a bolje je i jutarnji mamurluk nego jutarnji strah. od jutra.
reda mora biti
raspoloženje je presudno. dan može biti mrtav, sunčan i zao, ali ga ipak tka ljubopitljivost sudionika. radi se o vremenu. zeit, ne wetter, time, ne weather. radi se o jasnim obrisima neke vizije. ujutro: ispiti čašicu žestokog pića, potom doručkovati, a onnda dopustiti tijeku zbivanja da teče kako mu se hoće. on to i tako ne zna. tu su i razglabanja, konačno i zaključci s kojima ne valja prelaziti mjeru. treba otvoriti mogućnost minusâ. opustiti se pred razjapljenim ustima takozvanih činjenica. i sve će biti u redu. jer: red se podrazumijeva. reda mora biti.
ne bi bilo veselja
ne bi bilo veselja kada bih na svijet gledao kao na grob. ili, u najmanju ruku, kao na kavez. znam da se duša koprca zarobljena prehranom, pražnjenjem, seksom i gradskim prijevozom. protežnošću, u svakom slučaju. ali recite vi meni: ima li smisla? udoban odar ne pruža nadu. niti hladan pod ćelije također. plediram za uzvišene ciljeve na najnižem stupnju bića. apeliram na zajedništvo šanka i ekumenu tijesnog kreveta. u suprotnom: jebi ga. tko ne vidi, sam si je kriv.
naopako
kako god okreneš, stoji naopako. zlo i naopako. predodređen za bitke i gubitke, čovjek sluša naredbe, savjete i prijekore. govorancije. ponekad vjeruje, ponekad ne, ali uvijek mu smisao probije kroz nekakvu rupicu u sistem. to se naziva virusom. a onda pűste teorije: te ovo, te ono. i sve dok se jednom ne lupi šakom o stol vaga će se klatiti amo-tamo, a vrijeme će protjecati. (pješčani sat itd.) gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa, sunce se ponovno rađa. i prokleti osjećaj zadovoljstva nakon dobrog ručka.
koračam
koračam po mozaiku razbijenog stakla. fragmenti prozora škrguću pod mojim tvrdim cipelama. nebo, drveće, zgrade – razlomljeni. kapi kiše, nanosi prašine – dekonstruirani. koračam po razbijenom staklu dvostruko moćan: najprije dječački, a onda ženski vladam u nužnosti stanja. čitam tek kontekst otkazujući slovima pravo na riječ. koračam po razbijenom staklu dvostruko sretan, kažem sebi. dvostruk. između gore i dolje. u pravom trenu za haiku-poantu, dvojim. puštam i ono malo sigurnosti da ispuže. te koračam. po staklu. razbijen. om
odlazak
kao što rekoh: ne pitaj me gdje sam izgubio tragove koji su me doveli dovde. sjećam se samo kuće koja postaje sve manja, brundanja dizel-motora, a onda pare koja mi izlazi iz usta, prijeteće šume uz put i glasova ohrabrenja. kao što ponekad imaš nedovršen osjećaj da si nešto negdje zaboravio (kišobran, novčanik, ključ), tako se sjećam odlaska. u džepu nalazim nepoznate brojeve telefona, mrvice duhana. fiction – faction. slabe riječi. uska vrata. snovi kada su najmanje potrebni izviru i ližu mi obraze, pa mi se spava.
pjesnik
»prošetao sam jutros zrinjevcem…« – započeo bi pjesnik. a onda bi vjerojatno nastavio kako se zaputio preko tomislavca prema glavnom kolodvoru, pa tramvajem do branimirca i još nekoliko koraka do autobusnog kolodvora i tko zna kamo bi ga to odvelo da nije nabasao na nekakvu voćku ili slap ili takvo nešto. »dobrojutro, pjesniče« – rado bih mu rekao. (»dobrojutro, šetaču«, sluđeno on meni.) i još bih ga pitao odakle mu vrijeme za te duge šetnje i čime se bavi kad nije u šetnji. a zaključno, možda, moje bi mu riječi nešto više rekle: oprosti, ali ne vidim u tebi sve one pušače opijuma, gutače lsd-a, bdionike zadimljenih krčmi u kojima se nekoć pjesnički stanovalo. jesi li ih zaboravio ili za njih nikada nisi ni znao? pjesniče?
jama
pljunem u ruke i kopam. razgrćem zemljine slojeve i otkrivam nove. ali ih je sve manje, tvrdim. kada mi se crnica uvuče pod nokte toliko da mi prsti nabubre kao šljive u augustu, počinjem dvojiti oko svoga pothvata. svejedno, idem još i dublje. pravim istodobno i rupu i hrpu. i to je zapravo ono što me veseli: izvjestan dobitak, na obje strane, za mene i za zemlju. ja, trudbenik, tu sam, tu je moje mjesto.
trice i kučine
više od budalaština vesele me samo trice i kučine. jutros sam, recimo, čitajući heideggerov sein und zeit (gesamtausgabe, bd. 2, vittorio klostermann, frankfurt am main, 1976), pronašao dva tipfelera na tri stranice, i pomislio na radnika u limburger vereinsdruckerei, koji je gledao na sat dovršavajući posao za taj dan, a onda otišao na pivo s prijateljima prije nego će se zaputiti kući nasmijanoj ženi i rumenoj dječici, i osjetio sam neku bliskost s njim, nešto što nas povezuje preko desetljećâ i kilometara, usprkos banalnoj činjenici da se nikada nismo upoznali i da je on možda već odavno mrtav. nakon toga sam zapazio da je heidegger u jednoj svojoj rečenici upotrijebio tri riječi koje su u njemačko-hrvatskom rječniku nanizane jedna iza druge i zapitao sam se kakva je to slučajnost, pa sam nehotice odlutao u njegovu todtnauberšku brvnaru 1926. godine i vidio ga uz svjetlo lampe pognutog nad hrpom papira s olovkom u ruci, i poželio sam ga zagrliti, tog dobroćudnog gospodina profesora koji će nekoliko godina kasnije visoko dizati ruku. a onda sam, već zatvarajući knjigu, primijetio da je nekoliko stranica zgužvano na rubovima, pa sam ih stao izravnavati u slijedećih par minuta, i sjetio sam se svih onih sati provedenih nad suhim lišćem ove knjige, svih onih sočnih sendviča pojedenih uz njezino čitanje, svih onih uzbuđenja i razočarenja povezanih s time, i svo mi se to vrijeme, kao i ono koje će se tek odmotati, saželo u ovaj tren koji ga čini i raščinjava, i postao sam sebi neizmjerno blizak, prisan i odjednom nekako mudar.
more geometrijsko
tek na ravnoj plohi mora, izglačanoj vjetrom, dade se istražiti koliko je svijet star. zamisli se, recimo, prvobitna juha koja potiho krčka ispod dubokoga neba, a potom se smiruje s gašenjem samonikle vatre. pažljiviji motritelj primijetit će da je njezin smiraj bio tek prividan. iz nje su uskoro ispuzali prvi organizmi, ohladili svoje kože na vlažnom kamenju i započeli s dalekosežnim preobrazbama. započeli su, drugim riječima, stvarati povijest. a more je, kako motritelj vidi, ostalo isto: jednako & isto. njegova vještina ubrzo je pala u zaborav, usprkos valovima i grubosti. no, i to što je more – makar takvo, naizgled nemoćno a ravnodušno, svodivo na koordinate oka i pregledno do blijede jednostavnosti – ostalo, činjenica je vrijedna pažnje. straha i poštovanja. more.
a kada dođeš
poljubit ćemo se i zagrliti, ali će biti važnijih stvari od mene. upoznat ću neke ljude s kojima sam te velikodušno i lakomisleno podijelio, uzet ću tvoj kofer, tražiti ključ od auta, razgovarati skakućući s teme na temu; smijati se i šutjeti. šutjet ćemo, svatko sa svojim mislima, nesvodivim bar slijedećih nekoliko dana. vodit ćemo ljubav u nadi da će nas to zbližiti. a sve je stvar vremena. sutra ćeš skuhati ručak, i dok budemo jeli zaustit ćeš da nešto kažeš, ali ćeš se ugristi za jezik (jer: on to ne bi shvatio). primijetit ću to i prešutjeti. mislit ću nešto svoje, šutjeti, i smijati se, skakutati s teme na temu, razgovarati. (…) poljubit ćemo se i zagrliti.
never more*
nevera na moru.**
blank document [ recovered]
kad oči zadrhte i rastrešeno se tkivo, obješeno o kosti, zavuče u stolicu još dublje, bjelina ekrana postaje najcrnji labirintski mrak; najprije ne znaš gdje si, a onda te otkriveni uski hodnici ne vode nikuda, a onda pipaš oko sebe kao da znaš što tražiš, a onda pomisliš kako si nestao skupa sa svijetom kojeg si sam s lakoćom izgradio i koji se kroz povijest jedne sekunde pretvorio u iritantnu pulsirajuću točkicu bez osobitog smisla.
[ rescued document] [ open] [ alt] [ ® ] [ edit] [ ¯ ] [ select all] [ enter] [ copy] [ paste]
kad oči zadrhte i rastrešeno se tkivo, obješeno o kosti, zavuče u stolicu još dublje, bjelina ekrana postaje najcrnji labirintski mrak; najprije ne znaš gdje si, a onda te otkriveni uski hodnici ne vode nikuda, a onda pipaš oko sebe kao da znaš što tražiš, a onda pomisliš kako si nestao skupa sa svijetom kojeg si sam s lakoćom izgradio i koji se kroz povijest jedne sekunde pretvorio u iritantnu pulsirajuću točkicu bez osobitog smisla.
[ shift + ] [ shift + ¬ ] [ delete]
kad oči zadrhte i rastrešeno se tkivo, obješeno o kosti, zavuče u stolicu još dublje, bjelina ekrana postaje najcrnji labirintski mrak.
[ backspace]
kad oči zadrhte i rastrešeno se tkivo, obješeno o kosti, zavuče u stolicu još dublje, posumnjaš u vlastite snage u koje si čvrsto vjerovao toliko da ti nikada nisu ni predstavljale nešto vrijedno pažnje.
[ backspace]
kad oči zadrhte i rastrešeno se tkivo, obješeno o kosti, zavuče u stolicu još dublje, u času ti se otkrije zastrašujuća tajna: svijet ne postoji, čak niti u glavi.
[ alt] [ ® ] [ insert] [ ¯ ] [ footnote] [ enter] [ custom mark] [ *] [ enter]
kad oči zadrhte i rastrešeno se tkivo, obješeno o kosti, zavuče u stolicu još dublje, u času ti se otkrije zastrašujuća tajna: svijet ne postoji, čak niti u glavi.*
______________________
* glava?
[ shift + ] [ shift + home] [ delete]
sve je elektronski titraj, u glavi ili bez nje.
[ backspace] [ ¬ ] [ shift + home] [ delete]
elektronski titraj
[ shift + home] [ delete]
½
