Misterija pravog Frenka Morisa
Leni Tristano 12 august 2006






Žena na ivici

Frenk Moris. Agencija za nestale osobe. Ovde se odvija radnja. Na pisaćem stolu hrpe fascikli sa predmetima koji se tiču nestalih tela koja nekome u ovom rukopisu nedostaju. Osobe, tela koja su izgubljena, nestala, nema ih. Neka u pravcu drugih, nepoznatih delova rukopisa, možda još nenapisanih. Druga su, usled fatalnog pada, izgubljena zauvek, potpuno su nestala iz rukopisa. Mnoštvo tela, kojima su dodeljene brojne životne priče državnih činovnika, lekara, inženjera, radnika, čitave vojske kancelarijskih službenika, gomile ljudi iz zdravstva i uslužnih delatnosti. Ali sve su to posebne sudbine, svaka sa svojom pričom.

Ova nestala tela utiču na narativni tok rukopisa, jer njihov nestanak iz onih delova gde im je mesto, utiče na celinu i remeti je.Tela koja nestaju utiču na eroziju institucionalnih i neformalnih hijerarhija, koje je zbog toga teško održavati potpuno funkcionalnim, što sa svoje strane utiče na održavanje reda u načinu rada, zakonima i odlučivanju. Osim toga, tu su i porodične veze koje se kidaju, i obaveze izdržavanja koje su zanemarene. Zbog toga je zadatak Agencije da se postara da ova izgubljena tela budu pronađena i vraćena na svoje mesto u rukopisu, kako bi narativni tok mogao da teče bez većih teškoća. Stoga bi Agenciju s pravom mogli nazvati nekom vrstom narativne policije, čiji su zadaci gore navedeni.

Osim ugovora o radu koji je Frenk Moris potpisao, a koji precizira na koji način će on vršiti službu u Agenciji za održavanje narativnog reda u rukopisu, svakoga dana ga na ono što se od njega očekuje opominju i rodbina i prijatelji nestalih u rukopisu. Njih popularno nazivaju agencijskim”mušterijama”.U poslednje vreme deo ovih mušterija postaje sve nasrtljiviji, zauzeli su busiju ispred kancelarije Frenka Morisa, i tu su se smestili sa svojim ćebadima i vrećama za spavanje, tu provode noći čekajući da budu primljeni kod Frenka Morisa, svako sa svojim problemom. Svaki put kada napušta kancelariju, ili se u nju vraća, on je primoran da sluša njihove glasne primedbe o tome kako nije dovoljno efikasan, kako izgleda da mu baš do njihovog predmeta nije stalo.

Nedavno se pojavio naročit miris tamo u hodniku, gde borave mušterije. Higjena nije na zavidnom nivou među toliko ljudi koji čekaju ispred, u moru praznih flaša, ostataka hrane i papira od sladoleda. Da nije bolje obavešten, Frenka Morisa bi zavela pomisao da je to skup drumskih razbojnika, koji su se ulogorili baš ispred njegovih vrata, i da je samo pitanje vremena kada će provaliti i u samu kancelariju. Ali njemu je sasvim jasno da oni razloge svog prisustva pripisuju upravo njemu. Nedostatku njegove brige upravo za njihove, u rukopisu nestale prijatelje i rodbinu. I ne može reći da ga ne nervira ovaj jasni pritisak mušterija. Pritisak koji utiče na njegovu sposobnost da se u miru skoncentriše na predmete koji leže na pisaćem stolu ispred njega.

Frenku Morisu ponestaje dah, pogled usmerava ka hrpi predmeta, i oseća se izgubljeno. To mu ne ide u prilog. Ne ako je on u ovoj priči Frenk Moris, inspektor Agencije za nestale osobe. Na odgovornom položaju, na centralnoj poziciji u rukopisu, na kojoj on, sa kolegom Vilijamom Brunsvikom i drugim poverljivim saradnicima u Agenciji treba da čuva red u rukopisu, da vodi računa da svi prate aktuelni narativni tok, i da se pobrine da sakupi one koji nekim nesrećnim slučajem iskliznu ili nestanu. Neki zamru, da tako kažemo, u svom toku, neki odustanu i neće više da učestvuju. Ali, strogo uzev, nije zadatak Frenka Morisa da zauzima stav prema njihovim ličnim, subjektivnim motivima za nestanak. On mora da bude objektivan, da sasluša izjave rodbine i prijatelja, stvori sliku o nestalima, skicira psihološke profile, i na osnovu tog činjeničnog materijala pokuša da im ponovo uđe u trag, i da ih vrati u tekuću priču rukopisa.

Ali on je samo jedna osoba, samo jedno telo, i shodno tome može biti samo ne jednom mestu u datom trenutku. Njegova mana je samo to što on, prezauzeti i savesni radnik Agencije za nestale osobe, suviše lako podleže osećanjima i povlači se pred nagonom za empatijom, što za posledicu ima mešanje sopstvene ličnosti sa svim onim sudbinama koje su privremeno denaratizovane. Meša njihove karakteristike, zameni advokata za berberina, a berberina za baštovana, i nakon užurbanog prepodneva izgubi samoga sebe u lavirintima predmeta, i zaboravi ko je. Frenk Moris zuri u hrpu izveštaja o tim nesrećnim denaratizovanima, i oseća se izgubljeno. Predmeti su poput birokratskog okeana podataka o zamenjenim i izgubljenim identitetima, a njemu je naređeno da unesrećene izvuče na kopno. On sam oseća da je ponekad na pragu nestajanja u neizbežnom rukopisnom brodolomu.

Jedna plava žena sa druge strane pisaćeg stola puši cigaretu. Frenk Moris zuri u dim te cigarete, koji se penje uz sve te predmete na stolu i razleže se po kancelariji, i ide dalje ka prozoru, koji je odškrinut. U tom trenutku lakoće, on prati dim i pušta svoje misli da lebdeći na njemu pređu preko predmeta, i izađu iz kancelarije, kroz prozor, u svet. Čuje zvuk automobila koji nekuda odlaze, i u svom maštarenju oslobođenom savesti vidi vozove koji napuštaju stanice, vidi avione koji poleću sa aerodroma ka udaljenim odredištima. Opaža lakoću sa kojom on, kao Frenk Moris, može da postoji u svetu koji njegove misli obuhvataju. On lebdi na ovom dimu, nošen svojim mislima, ka nekim drugim podnebljima, i zaboravlja svoje predmete. Zamišlja sva ona mesta na svetu na kojima bi mogao da bude, kada vozovi stignu u nepoznate gradove, kada se avioni prizemlje na udaljene, egzotične aerodrome, na kontinentima koji leže daleko izvan okvira njegovog rukopisa. Frenk Moris primećuje lakoću u telu koju izaziva ovaj narkotički konjunktiv, i u svojoj kancelariji, nošen dimom i mislima, on levitira van svog mesta u tekstu. Njegova svest nesputano meandrira, i on na trenutak zaboravlja odgovornost koja mu je natovarena na ramena, kao jednom od mnogih koji nadgledaju ovaj rukopis, u kome se nalazi zajedno sa svojom dodeljenom životnom pričom. U mislima je izašao na doručak.

- Vi ste taj čovek!!

Plavuša preko puta pisaćeg stola prenula ga je svojom rečenicom. Kao udarom u bubanj, otrgnut je od svog bezobzirnog konjunktiva, trgnuo sa na svom mestu, i jednim potezom napustio sva ona odredišta na koja je bio namamljen. On je muškarac Frenk Moris, inspektor Agencije za nestale osobe, a ona je Glorija Nikol Moris, i kao mušterija Agencije ima zakonsko pravo da zahteva njegovu pažnju, uslužnost i spremnost da joj pomogne, kada ga podseća na njegovu obavezu da pronađe njenog nestalog muža, pravog Frenka Morisa.

Inspektor Frenk Moris se iznenada probudio u tom svetu koji je njegov, a koji je, za vreme njegovnog trenutnog odsustva, naizgled prestao da teče. Ali udaracem u bubanj on je ponovo zaživeo, sve hijerarhije su ponovo uspostavljene, sve naredbe ponovo važe, svi su zakoni na mestu, sve obaveze izdržavanja pravilno potpisane, i sve rodbinske veze probuđene u sećanju, i rukopis se opet kreće svojim zakonom propisanim tokom. I tu sedi ona, napuštena supruga pravog Frenka Morisa, Glorija Nikol Moris, i traži svoja prava. A on, inspektor Frenk Moris, je radnik Agencije zadužen da se pozabavi upravo ovim slučajem. Pogled upire ka fascikli sa predmetom ispred sebe, pa ka Gloriji Nikol Moris. Na njemu leži odgovornost. On je taj čovek!

Čini mu se da treba da pokaže svoj autoritet, i odlučnim stavom ubedi Gloriju Nikol Moris da prihvati da je slučaj zauvek zaključen u rukopisu, jer se radi o metafizičkom problemu. Frenk Moris nema ni znanja ni sposobnosti da bi mogao da zalazi u tu problematiku, a to i onako ne spada u nadležnosti Agencije. Postoje međutim drugi nadležni organi čiji se zadaci upravo odnose na takve slučajeve. Kaže da je predmet nestalog i pravog Frenka Morisa zaključen za sva vremena, da je stavljen na stranu kao rasvetljen, na osnovu činjenica koje su vrlo dobro poznate Gloriji Nikol Moris. On će joj ih rado ponoviti.

Slučaj je otvoren kada je ona, Glorija Nikol Moris prijavila svoga muža, Frenk Morisa, pravog Frank Morisa, ka osobu koje nema sedam dana. Četiri dana, tačno četiri dana kasnije, predmet je zaključen, kada je identifikovan leš izvesnog Frenka Morisa u kapeli bolnice u Albaniju. Prema dokumentaciji iz predmeta, pronađen je svedok, koji je bio prisutan kada je pomenuti Frank Moris preminuo, svedok koji, doduše, sam nije mogao da govori. Svedok je bila mačka po imenu Papuš, vlasništvo para Papadopulos, Sajmona i Kore, domaćina ”Autoputa”, gostionice severno od reke Hadson. Gostioničari nisu lično bili svedoci samoubistva pomenutog Frenka Morisa, ali prema njihovim rečima, on je kasno te večeri bahato ušao u njihovu gostionicu,lupao je na vrata, pa mu je poslužena hrana. Ponašao se neotesano i pretio im je, uprkos njihovoj ljubaznosti, i u jednom trenutku je zahtevao da mu vlasnik, Sajmon Papadopulos preda oružje. Niko od njih dvoje nije provocirao pomenutog Frenka Morisa, već su se naprotiv, prema njemu odnosili krajnje uslužno. Nakon što je Sajmon Papadopulos položio ruku na rame svoje žene koja je iz kuhinje ušla u restoran, i rekao da ima sreće u životu jer je nedavno bio upoznao svoju ženu, pomenuti Frenk Moris je ustao i preteći zatražio da mu bude predato oružje. Isprva su pomislili da hoće da ih opljačka ili da im naudi, ali nakon njegovog uveravanja da to nije slučaj, saopštili su mu gde se nalazi oružje, magnum kalibra 44, najveći komad lakog naoružanja dostupan na tržištu. Rečeno mu je da se nalazi ispod korpe za mačku. Sa oružjem u ruci, odlučno je napustio restoran, a pratio ga je ljubimac bračnog para, petogodišnji mačor Papuš, i nedugo zatim čuli su da je ispaljen hitac ispred ”Autoputa”. Jednako iznenada kao što je došao, ponovo se i izgubio.

Par je izašao napolje da vidi šta se dogodilo. Telo su pronašli na travljaku ispod neonske reklame, a mačka je sedela pored njega, naizged potpuna ravnodušna prema tragičnom događaju. Nadležni u Albaniju su pozvani i obavešteni o ovom slučaju, a leš je prevezen do gradske mrtvačnice. Ali ovu priču je Frenk Moris već jednom ispričao. Sada je priča po drugi put. To ne popravlja situaciju, ne čini je manje tragičnom niti otvara mogućnost da se nešto promeni. Šta je bilo, bilo je, i opisano je onako kako jeste. Održana je daća. Šta hoće Glorija Nikol Moris of njega, Frenka Morisa? Nije u njegovoj nadležnosti da menja ove činjenice, a nije ni u njegovoj moći da to učini, iako bi rado. Mogao bi da joj sve ispriča još jednom, može da opiše faktičko stanje, ali to bi bilo samo još jedno ponavljanje, i ne bi uticalo na činjenicu da se suočavaju sa metafizičkim problemom, sa kojim ni jedno od njih i onako ne može da se petlja. Postoje stvari sa kojima čovek ne može da se petlja. Ponekada jednostavno moramo poštovati rukopis onakav kakav je, a ne treba da pokušavamo da ga, uz neko dobro opravdanje, prepravljamo. To samo vodi ka potpunom neredu.

U ostalom, ona sama, Glorija Nikol Moris, posvedočila je da se zaista radi o lešu pravog Frenka Morisa. On to vidi po izjavi koja je pred njim, na stolu, i na njoj je njen potpis. Izvesno je da leš nije lično videla, na molbu Agencije, jer lica nije bilo. A kada nema lica, nema šta da se prepozna. Tako da bi ta seansa bila gubljenje vremena i za nju i za Agenciju. Ona mora da razume i ima poverenja u Agenciju, kada joj ova saopšti kako izgleda povreda nekoga ko je iz neposredne blizine pogođen u lice najvećim komadom lakog naoružanja koje je dostupno na tržištu. Zbog toga se ona, Glorija Nikol Moris, složila da identifikuje pravog Frenka Morisa samo na osnovu cipela koje su za njim ostale. Videla je te cipele, i morala je da prizna da su one pripadale pravom Frenku Morisu. To je sve, nema više ni jednog detalja. A sada, upravo sada su oni zbog nje još jednom pretreseni. Oni mogu zbog nje da se pretresu još jednom, ali njih dvoje, sam Frenk Moris i Glorija Nikol Moris neće zbog toga krenuti dalje narativnim tokom ovog rukopisa. Oni samo ponavljaju, i to je tako. A ona može ponovo da pogleda cipele, jer ih on, Frenk Moris, drži na vrhu ormara iz nje. Ali ni pokazivanje ovih cipela neće promeniti radnju. Tako stoje stvari.

Frenk Moris uzima list papira čiju je sadržinu upravo parafrazirao, odlaže ga u korice, zatvara fasciklu sa predmetom pravog Frenka Morisa i prodorno gleda preko stola u Gloriju Nikol Moris. Zatim nad stolom okreće dlanove na gore, kako bi joj ovim gestom pokazao da je sada na nju red. Agencija je obavila svoj zadatak, i rešila ga na jedini mogući način koji je u njenoj moći.

Ovaj, po mišljenju Frenka Morisa razumni i precizni prikaz činjeničnog stanja, nije naveo Gloriju Nikol Moris da popusti. Iako nije vična valjanoj argumentaciji i ne donosi nove informacija u vezi sa predmetom, ona insistira na tome da njen muž, pravi Frenk Moris, nije mrtav, da nije nestao iz rukopisa, već da je tamo negde, i dok izgovara baš ovu rečenicu, pogled usmerava ka przoru kancelarije Frenka Morisa. Tamo napolju, u neopisanim krajevima, tamo živi po neopisanim pravilima. Tako u svakom slučaju njenu tvrdnju i govor tela tumači Frenk Moris. Ona bi da on nešto učini. A možda on nije inspektor Frenk Moris iz Agencije za nestale osobe? To je čudno retoričko pitanje, pomislio je. Trebalo bi da bude samo po sebi jasno da je on upoznat sa ovom činjenicom. To je samo način da se rukopis popuni ispraznim, retoričko-polemičkim rečenicama.

(Odlomak iz romana Leni Tristana , koji će Alexandria Press objaviti u oktobru 2006)

S danskog prevela Olga Đorđilović

Copyright©Lenny Tristano & Alexandria Press, 2006