Crvena kiša - Sejs Notebom 15 august 2009
Johan de Has
(Sa holandskog prevela Nevena Kukoljac)






Kod Sejsa Noteboma (1933) putopis gotovo uvek preuzima formu eseja. Utisci i zapažanja nikada ne odudaraju od štiva, kao što je slučaj kod naivnijih pisaca tog žanra. Naivnih, jer oni u jednom novinarskom maniru poseduju to nevino i jednodimenzijalno mišljenje o zapažanju.

Izvor: Klara

U Crvenoj kiši stoji jedan šaljiv tekst u kojem Sejs Notebom vodi razgovor sa slovom L. To je početno slovo holandskih reči lopen (hodati) i lezen (čitati). (‚‚To prvo ste radili radije nego to drugo." ‚‚Tako je. Ali nakon drugog, to prvo sam radio drugačije.")

Putovanje je pisanje, a pisanje je putovanje

Za Sejsa Noteboma putovanje ima veze sa pisanjem, a pisanje sa iskustvom bitisanja ovde i tamo. Oboje, i knjige i putovanja, bili su neophodni da bi se postalo jedan, što je više moguće slobodan čovek i pisac kakav je želeo da bude.

‚‚Stojim kao strela
usmerena ka daljini,
ali u daljini
ja sam
izgubljen"
iz poznate pesme kojom se zatvara Crvena kiša.

U potrazi za sećanjima

Drugačiji predeli i ljudi sučeljavaju nas sa nama samima. Druga strana odlaska je dolazak, druga strana žudnje je melanholija, kao što je još Odisej znao ili Jozef Konrad, skiper i pisac.

U ovoj knjizi iz 2007. godine, Sejs Notebom jednim zaraznim nagonom traga za onim što se zbilo sa njegovim sećanjima, kako se sa njima boriti, kako nas ona čine tim što jesmo.

Fasciniran i postiđen, on prelistava dnevnike sedamnaestogodišnjeg budalastog dečaka, idealiste, osećajnog pozera, sanjalačkog putnika i pisca u nastajanju. Ubrzo nakon toga, piše svoju prvu knjigu Filip i drugi, takozvanu wandervogel(1) prozu koju ubrzo ostavlja za sobom.


Čudnovata priča u knjizi Crvena kiša je ona o Notebomovom susretu sa nemačkim filozofom Rudigerom Safranskim koji priznaje da knjigu Filip i drugi, svake godine iznova pročita i koji zamera Notebomu što se distancirao od ovog debija. U svakom slučaju, to je bio početak jednog dugog prijateljstva.

Igra promene i kontinuiteta

Put u Notebomovu ličnu prošlost zaoštrava svest o tome da mi tu prošlost, baš kao i našu budućnost, moramo osmisliti i o njoj maštati.

I da se starenjem naš sistem upoređivanja (referentni sistem) sve više proširuje, uprkos rastućoj svesti da naša potonula prošlost postaje sve veća.

Notebom se pita da li negde u našem mozgu postoje sva imena i lica koja smo zaboravili ili nastavljaju da žive u našim asocijacijama.

Naše mesto u vremenu, starenjem postaje veće nego u prostoru. ‚‚Mora da si samo za to živeo i da od toga još nisi digao ruke."

Sa samopodsmevanjem i poštovanjem

Suptilnu i prikrivenu igru promene i kontinuiteta koja doprinosi sagledavanju prošlosti, Notebom pronalazi u doživljavanju svoje zabačene kuće i bašte na ostrvu Menorka, gde on, sada već 25 godina, provodi leta.

Bezbrižan, ironičan i sa znatiželjom i poštovanjem za biljke, životinje i ljudske stanovnike (to ponekad podseća na Histoires naturelles(2) , Žila Renarda), zaokuplja se njihovim životima, minijaturnim promenama, njihovim trajanjem.

Mačka, kokoška, prastari poštar, agava koja samo jednom cveta - Notebom o tome piše bezbrižno i precizno, sa samopodsmevanjem i poštovanjem.

Autobiografija, refleksija, poezija senzitivnog detalja i filozofske perspektive, kod Noteboma očito olako korespondira. Crvena kiša je osvežavajuća i vedra knjiga pisca koji stari.

Johan de Has

----

1) Wandervogel je ime za popularni pokret među nemačkom omladinom, od i nakon 1896.godine. Može se prevesti kao ptica selica. Ideja je otrgnuti se od društvenih stega i zastupati povratak prirodi i slobodi.

2) Histoires naturelles je delo francuskog pisca Žila Renarda u kome on vodi jednu ironičnu i pomalo okrutnu igru, dodeljujući ljudima životinjske, a životinjama ljudske crte.